Njegov vjerni pas Medo mu je jedina radost u beskućničkom životu, ali mu zbog njega nitko ne želi iznajmiti sobu. Od 4400 kn mirovine sjeda mu 1100 kn, jer ostalo ide sinu i bivšoj supruzi
ŽIVOT BESKUĆNIKA
'S mojim Medom deset godina spavam na golom betonu u Puli'
Deset godina Puljanin Mladen Stančir (67) živi kao beskućnik. Deset godina spava po parkovima, haustorima, šupama, u koje ga povremeno puste poznanici, a jedno vrijeme bio je i u Centru za beskućnike, dok nije ostvario pravo na prijevremenu mirovinu.
POGLEDAJTE VIDEO: Mladen živi na ulici
Pokretanje videa...
01:26
Na golom betonu, pored svog psa Mede, Mladen nekako prebrodi noć. I svaki dan borba ispočetka. Dane provodi u potrazi za novim "smještajem" ali i hranom, prvenstveno za psa pa za sebe. Bez Mede ne ide nigdje i on mu je sve u životu, a često zna sebi uzeti iz usta kako bi njegov ljubimac ostao sit.
- Ljudi mi neće iznajmiti sobicu zbog psa. Ljudi danas većinom ne iznajmljuju sobu niti ako imaš dijete pa teško da ću je naći s psom. Ali psa ne dam nikome.Uzeo sam ga kao dvomjesečno štene iz azila prije pet godina. Dovoljan je bio samo jedan pogled da obojica shvatimo da smo suđeni jedno drugom. Medo je moj prijatelj, suputnik, čuvar, ma sve - ispričao je u dahu ovaj bivši profesor.
Zbog istog razloga, jer tamo ne može pas, Stančir ne može platiti ni smještaj u Samačkom domu.
- Medo me drži na životu i da nemam njega, odavno bih si presudio užetom na nekom stablu, a nisam suicidan. I ovo je život, kakav takav, moj je - objasnio je.
Medo na povodcu, a ranac u kojem je sve što Mladen ima, drži u ruci i šetaju gradom. Upitali smo ga što je u torbi pa je Mladen izvadio konzervu graha koja mu je današnji obrok, ručnik kako bi se negdje mogao oprati, a unutra je i posuda s hranom koju je noć prije dobio od prolaznice.
Ima dvije želje, a to su posao i sobica u kojoj bi spavali on i medo.
- Želio bih raditi, a mirovinom bi platio sobicu. Meni ne treba ništa drugo.
Jedan park u centru Pule jedno je od mjesta gdje Mladen često zna prespavati, a za vrijeme zimske hladnoće skloni se u neki od haustora. Do prije deset godina, ovakav život bio je nezamisliv za njega. Život mu je bio ispunjen glazbom, radom i svakodnevicom kao i kod većine ljudi.
- Imao sam posao, obitelj i stan, ali sve je krenulo nizbrdo nakon drugog razvoda. Rođen sam u Beogradu i na Banjici sam završio petogodišnju Vojnu akademiju kopnene vojske. Nakon školovanja sam, kao potporučnik, služio u Delnicama i potom dobio prekomandu u Puli 1980.godine. Ubrzo sam se oženio prvi put, ali je brak trajao šest godina. U vojsci sam na kraju dogurao do kapetana, ali 1981.godine dobio sam premještaj na Kosovo gdje su izbile demonstracije. Nakon toga sam, shvativši što slijedi, izašao iz vojske, vratio se u Pulu i zaposlio se kao profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite u jednoj pulskoj školi. Dok sam radio u školi završavao sam paralelno Fakultet političkih znanosti - prepričao je Stančir dio bogatog životnog iskustva.
Godine 1993. ostao je bez posla nakon što je ukinut njegov predmet. Prijevremenu mirovinu dobio je kada je navršio 60 godina, a upravo je u Puli upoznao drugu ženu. Iz dva braka ima troje djece.
- Mirovina mi je iznosila lijepih 4400 kuna, ali od nje imam tek četvrtinu, 1100 kuna, jer jedan dio ide 21-godišnjem sinu još uvijek, a druge dvije bivšoj supruzi za što mi nije nikada objašnjeno zašto mi se oduzima. Nikada nisam kao beskućnik primio rješenje. Možda je ono stiglo u prihvatilište za beskućnike gdje sam jedno vrijeme bio, do dobivanja mirovine. Živio sam tamo oko godinu i pol dana, ali nikakvo rješenje nisam dobio. Pitao sam u FINA-i da mi objasne pa mi je rečeno da dvije trećine odlaze za uzdržavanje obitelji. Sve mi se skida s računa i ostaje tek 1100 kuna - objašnjava Mladen.
Ipak, unatoč nesretnoj sudbini, Mladen priznaje da je veliki pozitivac i da se uvijek našali sa svojim životom i sudbinom.
- Za hranu se snađem kako znam, jednom dnevno jedem ili ne, nije bitno. Medo mora imati i to je prioritet. Neću ga se odreći pod cijenu da do kraja života živim ovako, kao beskućnik. On me jedini razumije. Volim i glazbu, roker sam u duši. Imam i stari fotoaparat koji nosim u torbi, s kojim sam davno snimao rock koncerte. Imam, ili imao sam 1500 ploča, 2000 CD-a koje su ostale sinu, a obožavam Hendrixa, Claptona, grupu Free. Zdravlje me još dobro služi i na to se ne žalim, zato i vjerujem da još mogu raditi i zaraditi krov nad glavom za sebe i Medu - zaključio je.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
