Klinika za infektologiju splitskog KBC-a glavni je “ulaz” u splitsku bolnicu za sve COVID pacijente, a na njihovu hitnom prijamu dnevno se pregleda i medicinski obradi i do 130 ljudi. Sretnici s negativnim testom idu kući, dio pozitivnih prebacuje se na druge odjele, a dio hospitalizira na samoj Klinici.
To su teži pacijenti na kisiku koji zahtijevaju stalnu skrb. Reanimacije su skoro svakodnevica, ljudi se spašavaju i gube. Osoblje je na izmaku snaga...
POGLEDAJTE VIDEO Beroš o danima dok je bio u izolaciji zbog korone
- Znam da možda nećete razumjeti, ali samo umiranje nije najteži dio posla, koliko god bilo bolno izgubiti pacijenta. Još teže mi je vidjeti mladog čovjeka koji na kisiku pokušava otići u WC. I kad ustane s kreveta i skine masku, u trenutku poplavi, pomodri. Pokušava udahnuti, a ne može. Mene to razara više nego bilo koja reanimacija, jer kod nje možeš pokušati pomoći, dati sve od sebe i boriti se za pacijenta. U drugom slučaju si nemoćan, gledaš ispred sebe čovjeka koji se na tvoje oči guši, bori za život, a ti mu ne možeš pomoći drukčije, nego mu vratiti masku na lice - ispričao nam je Jure Grgantov (28), medicinski tehničar na zaraznom prijamu splitske Klinike za infektologiju.
- Ova epidemija je kao rat, samo bez oružja. Teško je iz dana u dan gledati pacijente koji doslovno vape za zrakom. Prikovani su za krevet, tamo im se donose obroci, nisu u stanju ni trenutka skinuti maske s kisikom. Teške su i reanimacije, pogotovo kad izgubimo pacijenta. U početku nema vremena za emocije jer čekaju drugi pacijenti, ali kad prođe neko vrijeme, recimo pola sata, onda dolazi šok. Tad razmišljam jesam li sve napravila kako treba. Vrtim u glavi te ljude, bude mi žao, pa se ponovno pitam jesam li sve odradila dobro. Ne pričam ukućanima o tome, iako sa suprugom ponekad podijelim najteže trenutke. Nekad se samo isplačem da me nitko ne vidi, nema smisla opterećivati druge. A i treba biti jak i nastaviti jer dolaze novi pacijenti. Oni u nas gledaju kao u Boga, mi smo za njih zadnja slamka spasa. I mi za njih moramo biti jaki, oni moraju znati da se ne trebaju bojati, da ćemo za njih sve napraviti - kaže Nives.
Na prijamu je sedam kontejnera u kojima se obrađuju pacijenti, a u blizini je i šator u kojem pacijenti čekaju red i nalaze. Boce s kisikom su posvuda.
Smjena traje 12 sati koji, kaže Jure, prođu u trenu.
- Teško je o tome uopće i pričati jer ne znam tko bi mi povjerovao. Ali izgleda tako da, recimo, vadim krv pacijentu u kontejneru jedan, a iz broja tri me zovu da dođem u pomoć nekoj baki. Iz broja pet mi doktor viče da mu nešto treba, a u šator treba hitno odnijeti bocu s kisikom. Istovremeno stižu tri Hitne pomoći, od kojih je u jednoj osoba za reanimaciju. To je ovdje skoro svakodnevica. Pritisak ljudi koji dolaze je strašan, prije neki dan smo kolegica i ja odradili smjenu bez da smo jeli, pili ili otišli u WC. Kad sam došao kući, jeo sam tek nakon dva sata, od adrenalina nisam ni shvatio da nisam jeo cijeli dan. Bude i neugodnih situacija, najčešće s pratnjom pacijenata koji ne shvaćaju da nekad moraju čekati. Ovdje se ne pije kava, ovdje se ne staje.
- To je toliki protok ljudi da je, ma kako god ružno zvuči, postalo kao tvornička traka, a pritom se boriš za svaki život. Nema tu vremena za emocije, zbrinemo pacijenta i idemo dalje. Ali naravno da ostavlja trag i ako ikad osjetim da me ‘uhvatilo’, da me preplavljuju emocije, svakako ću popričati s nekim. Problem je što u ovoj situaciji nema ni ispušnih ventila, ili si kući ili na poslu. Primjerice, ja sviram u bendu, a nismo imali svirku već devet mjeseci - rekao nam je Jure, inače član poznatog šoltanskog benda Mjesni odbor.
- Mi medicinske sestre kad razgovaramo uvijek kažemo da sve nakon smjene treba ostaviti na vratima bolnice. Zato kad idem kući nastojim tako i razmišljati, iako nije lako. Ovaj COVID promijenio je i naš privatni život, prekinuo naše hobije, pretvorio život u ritam posao - kuća. Nakon što sve ovo prođe, sigurno će nam trebati nekakva pomoć, o ovome nismo učili u školi - zaključila je Nives.