News

Komentari 153

Medicinari iz splitske Covid bolnice: 'Zaplačemo kad nas nitko ne vidi, pritisak je velik'

Medicinari iz splitske Covid bolnice: 'Zaplačemo kad nas nitko ne vidi, pritisak je velik'

Teško je iz dana u dan gledati pacijente koji doslovno vape za zrakom. Prikovani su za krevet, tamo im se donose obroci, nisu u stanju ni trenutka skinuti maske s kisikom, pričaju u bolnici u Križinama

Klinika za infektologiju splitskog KBC-a glavni je “ulaz” u splitsku bolnicu za sve COVID pacijente, a na njihovu hitnom prijamu dnevno se pregleda i medicinski obradi i do 130 ljudi. Sretnici s negativnim testom idu kući, dio pozitivnih prebacuje se na druge odjele, a dio hospitalizira na samoj Klinici. 

To su teži pacijenti na kisiku koji zahtijevaju stalnu skrb. Reanimacije su skoro svakodnevica, ljudi se spašavaju i gube. Osoblje je na izmaku snaga...

POGLEDAJTE VIDEO Beroš o danima dok je bio u izolaciji zbog korone

- Znam da možda nećete razumjeti, ali samo umiranje nije najteži dio posla, koliko god bilo bolno izgubiti pacijenta. Još teže mi je vidjeti mladog čovjeka koji na kisiku pokušava otići u WC. I kad ustane s kreveta i skine masku, u trenutku poplavi, pomodri. Pokušava udahnuti, a ne može. Mene to razara više nego bilo koja reanimacija, jer kod nje možeš pokušati pomoći, dati sve od sebe i boriti se za pacijenta. U drugom slučaju si nemoćan, gledaš ispred sebe čovjeka koji se na tvoje oči guši, bori za život, a ti mu ne možeš pomoći drukčije, nego mu vratiti masku na lice - ispričao nam je Jure Grgantov (28), medicinski tehničar na zaraznom prijamu splitske Klinike za infektologiju.

Uzimanje briseva za COVID-19

Nives Brstilo je od prvog dana epidemije na prvoj liniji borbe za život pacijenata.

- Ova epidemija je kao rat, samo bez oružja. Teško je iz dana u dan gledati pacijente koji doslovno vape za zrakom. Prikovani su za krevet, tamo im se donose obroci, nisu u stanju ni trenutka skinuti maske s kisikom. Teške su i reanimacije, pogotovo kad izgubimo pacijenta. U početku nema vremena za emocije jer čekaju drugi pacijenti, ali kad prođe neko vrijeme, recimo pola sata, onda dolazi šok. Tad razmišljam jesam li sve napravila kako treba. Vrtim u glavi te ljude, bude mi žao, pa se ponovno pitam jesam li sve odradila dobro. Ne pričam ukućanima o tome, iako sa suprugom ponekad podijelim najteže trenutke. Nekad se samo isplačem da me nitko ne vidi, nema smisla opterećivati druge. A i treba biti jak i nastaviti jer dolaze novi pacijenti. Oni u nas gledaju kao u Boga, mi smo za njih zadnja slamka spasa. I mi za njih moramo biti jaki, oni moraju znati da se ne trebaju bojati, da ćemo za njih sve napraviti - kaže Nives.

Na prijamu je sedam kontejnera u kojima se obrađuju pacijenti, a u blizini je i šator u kojem pacijenti čekaju red i nalaze. Boce s kisikom su posvuda.

Smjena traje 12 sati koji, kaže Jure, prođu u trenu.

- Teško je o tome uopće i pričati jer ne znam tko bi mi povjerovao. Ali izgleda tako da, recimo, vadim krv pacijentu u kontejneru jedan, a iz broja tri me zovu da dođem u pomoć nekoj baki. Iz broja pet mi doktor viče da mu nešto treba, a u šator treba hitno odnijeti bocu s kisikom. Istovremeno stižu tri Hitne pomoći, od kojih je u jednoj osoba za reanimaciju. To je ovdje skoro svakodnevica. Pritisak ljudi koji dolaze je strašan, prije neki dan smo kolegica i ja odradili smjenu bez da smo jeli, pili ili otišli u WC. Kad sam došao kući, jeo sam tek nakon dva sata, od adrenalina nisam ni shvatio da nisam jeo cijeli dan. Bude i neugodnih situacija, najčešće s pratnjom pacijenata koji ne shvaćaju da nekad moraju čekati. Ovdje se ne pije kava, ovdje se ne staje.

Splićani po ledenoj buri strpljivo čekali na testiranje na Križinama

Stručnjaci iz područja psihologije kažu kako će medicinsko osoblje morati dobiti nekakvu psihološku pomoć zbog tolikog stresa, s čime se slažu i Jure i Nives.

- To je toliki protok ljudi da je, ma kako god ružno zvuči, postalo kao tvornička traka, a pritom se boriš za svaki život. Nema tu vremena za emocije, zbrinemo pacijenta i idemo dalje. Ali naravno da ostavlja  trag i ako ikad osjetim da me ‘uhvatilo’, da me preplavljuju emocije, svakako ću popričati s nekim. Problem je što u ovoj situaciji nema ni ispušnih ventila, ili si kući ili na poslu. Primjerice, ja sviram u bendu, a nismo imali svirku već devet mjeseci - rekao nam je Jure, inače član poznatog šoltanskog benda Mjesni odbor.

- Mi medicinske sestre kad razgovaramo uvijek kažemo da sve nakon smjene treba ostaviti na vratima bolnice. Zato kad idem kući nastojim tako i razmišljati, iako nije lako. Ovaj COVID promijenio je i naš privatni život, prekinuo naše hobije, pretvorio život u ritam posao - kuća. Nakon što sve ovo prođe, sigurno će nam trebati nekakva pomoć, o ovome nismo učili u školi - zaključila je Nives.

Najčitaniji članci