Simbada Hadžića (22) upoznao sam slučajno, u moru ljudi koji su u ponedjeljak pomagali Petrinjcima ne bi li sanirali štetu prvog potresa. Na razgovor je jedva pristao. Ukrali smo mu 10 minuta vremena i to između završetka poslova na krovu drvarnice na Šetnici Kajetana Knežića u Petrinji i prije nego se popeo na krov kuće Jerke Marjanović. Gospođa je dvojila bi li njega i kolegu Daniela Barukčića (22) pustila na tu visinu da preslože crepove. Ubrzo je onaj jači, od 6,2 po Richteru sravnio grad.
- U Petrinji živim zadnjih 10 godina i zaljubio sam se u taj grad. Svi koji me znaju, znaju me kao volontera Udruge IKS. Kad sam vidio koliko je štete nastalo, otišao sam pomoći našim vatrogascima. Znao sam da oni imaju prioritete i da ne stignu svuda. Htio sam barem pomaknuti te cigle i crepove koje su visili sa zgrada i prijetili padom - kazao je tad Simbad u gotovo jednom dahu. Nije majstor i ne bavi se profesionalno popravcima krovova. Za sebe je rekao da je pjesnik, da voli pisati i fotografirati, a da je ostalo naučio jer ga je život tako nosio.
- Znate kako je ovdje, susjed zida i odeš mu pomoći. Tako sam učio raditi. Jedno vrijeme bio sam u Njemačkoj kod strica koji ima građevinsku tvrtku. Ondje sam neko vrijeme radio i na kraju se vratio u Petrinju - kaže Simbad o svom iskustvu. Pred nama se bez problema popeo na krov drvarnice i pomogao Danielu dovršiti posao. To mu je, kaže, bila sedmi objekt u nizu.
- Objavio sam javno svoj broj telefon da se ljudi jave ako trebaju što. Zvali su, ali slabo. Nekako imam osjećaj da im je neugodno tražiti pomoć, da se ustručavaju, no sad stvarno nije vrijeme za sramiti se - kaže Simbad. Na naše pitanje, gdje je bio u ponedjeljak za vrijeme prvog udara, dodao je da ga je prespavao.
- Ma bio sam u krevetu. Probudila me mama u panici da se oblačim i bježim van - ispričao je imitirajući glas majke. Nasmijalo ga je to ne sluteći da će pola sata od tog pitanja spašavati živu glavu. Tada mu je misao bila na ljudima koji su trebali smještaj. Otvorio je u ponedjeljak i svoj dom za obitelj s djecom, no oni su na kraju završili u Zagrebu. Ipak, ugostio je susjede te su se međusobno tješili. S izlaskom sunca, nastavio je obilaziti grad i pružati ruku pomoći.
- Meteorolozi su najavljivali nevrijeme, kišu i vjetar, i zato sam pomagao ne bi li nekome nešto palo na glavu. Susjedi gđe. Jerke potres je srušio betonsku kapu dimnjaka koja je pala i zapela na oluku. Morali smo je skinuti jer bi pala pred ulaz u kuću. Ja tu ne mogu svakom zazidat novi dimnjak, mislim mogu, ali bitnije je da se to sve makne, osigura, stave folije dok druge ekipe ne stignu - ispričao je Simbad dok je pokazivao prema susjednoj kući. U to vrijeme na dvorište su izašle gđa. Jerka i susjeda Eva Mlyncar koje su za dečke imale samo riječi hvale.
- Za dečka mi je rekla šogorica, da pomaže oko krova. Kazala je da je volonter. Ja do majstora nisam mogla niti ću tako skoro moći. On je došao i radio do noći. Zaista je vrijedna spoznaja da ima takvih mladih ljudi - kaže gđa. Jerka. Priznala je da je strahovala i bila napeta dok su radovi trajali, no s vremenom se opustila. Na krovu je doslovno imala rupe.
- Ma kretao se kao da ide po zemlji - nasmijala se Jerka.
Pozdravili smo se, zaželjeli sreću u 2021. i otišli izvještavati iz Strašnika, sela nedaleko od Petrinje. Trebala je to biti još jedna lijepa priča jer su ljudi umanje od 24 sata pokrili krovove svih naseljenih kuća i izdržali nevrijeme. Susjed je pomagao susjedu, prijatelj, prijatelju, skupili su se ljudi iz okolnih mjesta i napravili dobro djelo. Na pola sela zgromio nas je udarni val, umalo prevrnuo auto i ostavio u nevjerici. Telefonskog signala nije bilo, nismo ni sami znali jesu li naši najmiliji dobro, a Simbada i Daniela ostavili smo na krovu kuće. Spasila ih je čista sreća.
- Nije bilo puno crijepa za presložiti, to smo odradili i sišli u dvorište. Tu nas je gđa Jerka ponudila ručkom, da se nekako oduži kad je krenulo drmati. Rušili su se dimnjaci, razbijali krovove koje smo popravili, crepovi su padali na sve strane. Evakuirali smo susjedu Evu i maknuli ih dalje u vrt. Kad smo se pribrali, ja sam krenuo prema svojoj kući, a Daniel po svoju sestru - ispričao je Simbad. No do kuće nije došao tako brzo. Krenuo je prema centru i došao do parka. Tu je našao stariju ženu kako plače.
- Nije mogla doći k sebi. Uspio sam uzeti telefon i nekako dobiti njezinog sina u Zagrebu. Pošao sam prema kući, no naišao sam na muškarca koji je ležao na tlu - ispričao je Simbad. Kaže kako ga je okrznuo crijep i srušio. U zgradu Hitne ga nisu mogli primiti jer se urušavala. Preuzeli su ga drugi, a u to je jedna žena vrištala kako je djevojka ostala zarobljena u zgradi gradske uprave.
- Ja sam tad bio sam u kratkim rukavima. Ni kacigu nisam imao. Upao sam unutra i došao do prostorije gdje su reli da je ostala. Udarao sam nogom po vratima, lupao i ramenom no nisam uspio provaliti. Gornji dio je išao nekako, ali donji nikako. Brzo su stigli vatrogasci, dali su mi i čekić i zajedno smo lupali. Kad smo maknuli vrata, unutra je bilo gotovo dva metra betona, cigle, žbuke i šute - kazao je Simbad. Vatrogasci iz JVP Novska nastavili su sa spašavanjem, a on im je pomogao razgrnuti dio ulaza. Sretan je što su je izvukli živu.
- Iskreno, spavao sam ovih dana ukupno četiri do pet sati. Svoje roditelje sam poslao za Zagreb, kao i još četiri obitelji. Jednima sam dogovorio smještaj kod nogometaša Dejana Lovrena u Novalji. Nastavio sam obilaziti susjede i nositi im stvari. Učlanio sam se odmah i u Crveni križ. Neću stati pomagati - kaže Simbad. Simbad Dobrotvorac.