Majske Poljane, tako prekrasan toponim za mjesto užasa i ljudske patnje, pet života ugašenih u trenu. Pod ruševinama je ovdje završen život mladića, u drugoj kući oca i sina, još su u dvije kuće stradala dvojica
U SRCU POTRESA
O konjima, kravama i Majskim Poljanama: Kako je gazda Tomislav spasio svog Zekana
Zagrlili smo se ispod štoka, sin i ja, čekali tako da prođe, činilo se da traje cijelu vječnost, a kuću nam je srušilo u trenu, prepričava nam, smiren i jak, Tomislav Suknaić iz Majskih Poljana, sela s manje od 200 duša, u kojem je potres odnio čak pet života od sedam, koliko je ukupno poginulih na Banovini.
Potresni video: Suze Petrinjaca
Pet je duša ovdje podleglo pod teretom trošnih, urušenih kuća, i tolike su žrtve valjda trebale da grad i svijet napokon vide kako, samo četrdesetak kilometara od sjaja Zagreba, ovdje žive, preživljavaju ljudi.
Na braniku domovine od Rimskoga Carstva do Domovinskog rata, ovaj je narod ovdje zanemaren, napušten, prepušten sam sebi. Banovinu nije ubio potres niti zub vremena nego nemar, maćehinski odnos države kroz pusta desetljeća.
Majske Poljane, tako prekrasan toponim za mjesto užasa i ljudske patnje, pet života ugašenih u trenu. Pod ruševinama je ovdje završen život mladića, u drugoj kući oca i sina, još su u dvije kuće stradala dvojica muškaraca.
Jednoga od njih je, priča se u selu, nakon urušavanja krova zahvatio i požar... Da je država-maćeha ovo majsko, prirodom rajsko selo ikad pogledala kao vlastito dijete, kuće bi bile nove, barem novije, čvršće, ugasli životi bi sad živjeli...
POGLEDAJTE VIDEO: Malenog Leona (4) i njegovog tatu izvukli su iz ruševina
Da je država majka, a ne maćeha, Petrinja bi bila prekrasan gradić poput bezbroj takvih u Austriji ili Njemačkoj, Mađarskoj, u koje turisti hrle, gradić koji se neće urušiti kao kula od karata. I tim bi gradićem dalje hodala 13-godišnja djevojčica.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Ne znam kako smo uspjeli izvući živu glavu sin i ja, stvarno mi to nije jasno, nastavlja pričati Tomislav, pokazujući na ruševine svoga doma.
Supruga Nada nije bila u kući nego na poslu, radi u domu za starije u Petrinji.
Taman se vraćala iz smjene kad je "udarilo", dotrčala do sravnjene kuće.
- Mislila sam gotovo je, nema ih. Preda mnom je bila samo hrpa od kuće, ništa, ničeg, noge su mi se odsjekle, cijela sam se tresla. Onda sam ih ugledala, obojicu, žive i zdrave. Ne znam kako...Ne znam kako je to moguće, da su se spasili ispod štoka, a onda iz toga uspjeli i izvući van. Ne mogu ničim drugim to objasniti, nego da ih je dragi bog sačuvao... kaže gospođa Nada.
Doista je nejasno kako su se otac i sin iz toga izvukli, jer njihov je dom sravnjen sa zemljom, sve što su kroz godine stvarali, uspomene koje su tu spremali, sad su smrvljene pod teškim drvenim gredama.
A uspomene su s njima ovamo stigle iz Parnica, sela pored Bosanske Dubice još 1992. Tomislav je tamo radio u tvornici namještaja, imali su lijep život, sve do vihora rata, koji ih je ovamo nanio.
Kad su se nekako uspjeli izvući iz ruševina, bosonogi, ali neozlijeđeni, Tomislav i Željko vratili su se u ruševine štale pored kuće kako bi spašavali konje. Šesnaest hladnokrvnjaka, hrvatskih hladnokrvnjaka, to im je pasmina.
Tomo i Nada od svojih hladnokrvnjaka žive, konji su im i nagrađivani, i dio su ove obitelji pa ih se spašavalo iz ruševina ne razmišljajući koliko je to opasno.
- Tu su negdje u ruševinama moje knjige o konjima, to mi je žao..., odgovara nam Tomislav na pitanje kako, otkud dalje, kako se iz, doslovno, pepela izdići.
Konji za njega, za ljude čitavog ovog kraja, nisu životinje, nisu stoka, oni su blago, kako ih se ovdje i naziva. Pokazuje nam Tomo svoga Zekana, hladnokrvnjaka koji baš tako, hladnokrvno, preživa nasred blatnjavog dvorišta.
Cijela je bala sijena samo njegova, a Tomislav ga u cijeloj toj gunguli ne zaboravlja niti napojiti.
- Zekane moj dragi... Nov mi je, što ću, dovezao sam ga iz Like, nema mjesec dana, malo nove, čiste krvi, i sad se i njemu, sirotom, ovo dogodilo...
Grli Tomo svoga Zekana, ljubi ga. Konj kao da mu zahvaljuje dubokim naklonom, jer gazda je vlastiti život stavio na kocku ne bi li spasio njegov. Nosi mu sad i vitamine, brine o konjima kao o djeci, makar ni krova nad glavom za sebe nema.
Obitelj je prvu noć nakon potresa probdjela oko vatre u dvorištu susjede. Nitko nije oka sklopio. Dan poslije stigao je kontejner iz Zagreba, u njemu će odsad živjeti Suknaići. Prošetali su selom političari, došli u dizajniranim odijelima, trudili se ne uprljati skupe kožne cipele, ljutili se sebi u bradu ako bi zbog nekog automobila morali ugaziti u blato sa strane.
Došli, vidjeli, užasnuli se prizorom, jer bol ovdje ni najbaždareniji političar ne može skriti, a onda se okrenuli na skupoj kožnoj peti, i otišli. Nažalost, ugasilo se pet života. Zajedno su poginuli otac i sin u jednoj od kuća.
Na ruševinama drugi sin, traži koju čitavu uspomenu. U jednome trenu - fotografija, obitelj devedeset i neke na okupu, lijepo sređena, nešto se slavilo, bit će, pa se i fotografiralo.
Mirno, pomireno, sin presavija preživjelu uspomenu, i stavlja ju u džep jakne. To je, od svega, ostalo u ruševinama, kao i očeve note za harmoniku, leže u blatu. I harmonika je tu negdje, traže ju sin i stric, došli su iz prijatelji, kopaju golim rukama za uspomenama...
- Nije im bilo spasa, svi su se zidovi na njih urušili, priča brat poginulog oca, Ivo Tomić.
Svi su oni ovamo došli iz Bosne, nakon '95., kad su vidjeli da život treba seliti negdje gdje je mirnije, bolje. Ivina je kuća ostala cijela, sam ju je sagradio, očito jako dobro.
Betonski, dobri temelji, izdržali su svaki udarac, no supruga Jasna i on u kuću nemaju snage ući. Boje se novih potresa, boje se straha koji je nadvladao.
- Trčali smo do kuće moga brata, tu je odmah, blizu, ne mogu vam opisati tu bol kad sam vidio ruševine..., govori Ivo, koji je i ratište u Bosni prošao.
Skućio se ovdje sa suprugom Jasnom i djecom, oni su sad u gradovima, a njih dvoje ovdje na selu. U dvorištu iza kuće imaju pravo malo životinjsko carstvo - patke i guske, zečeve, pse i mace, sve je to obitelj koju neće napustiti.
Treba ići dalje, kažu, hrabro i ustrajno.
Svoje je jedino blago, dvije kravice, u Majskim Poljanama izgubila baka Draga, na njih se urušila čitava štala.
- Odoše... Od njih sam živjela, prodavala ono što bi mi dale... Jeca baka Draga, koja je ostala bez svoga bogatstva.
Leševi krava, izvučeni iz porušene štale, leže na hladnoj travi, u blatu, čekajući da ih veterinari zbrinu. Draga se oprašta od svojih prijateljica, kao da su joj obitelj bile. Jer jesu. Hranile su ju, a ona je s njima u samoći razgovarala. Iza bake trošna, sad i porušena kućica, kakva je ovdje u selu gotovo svaka. Dođe čovjek iz grada ovamo, gleda u te kućice i pita se kako su u njima ljudi živjeli i prije potresa. Trošne su, stare, načete vremenom već prije 50 godina, ranjene u ratu, a sad dokrajčene urlikom Majčice Zemlje.
I zašto tako snažan urlik baš ovdje, u kraju siromaha, pitaju se ljudi što su bogu zgriješili? Ništa, baš ništa, jedini je pravi odgovor - zgriješili su samo oni zbog kojih se kuće nisu smjele raspasti. Lijep je ovo kraj, i može biti bogat baš kao sličan takav u Sloveniji ili Mađarskoj, Austriji, Irskoj... Jer na cijeloj je Banovini nekad bilo posla za svakog, u gradu i na selu, sad je to zanemaren kraj iz kojeg će i ono malo mladosti nakon potresa sigurno otići. Ostat će ljudi poput bake Drage, navikli na gladne godine.
Tko će, hoće li teti Dragi dati novo blago, sjetiti je se za deset ili mjesec dana, kad blatnjavim putevima Majskih Poljana i drugih sela na Banovini, prestanu prolaziti automobili građana iz cijele Hrvatske, koji su dovezli pomoć. Hoće li Jurkovići, šesteročlana obitelj koju smo zatekli uz bure s naloženom vatrom, imati gdje prezimiti? Četvero mališana, tri i pol su godine najmanjem, trčkaraju po dvorištu kuće u koju se više ne može. Doma im više nema, tek kamp- kućica koju su im dovezli dobri ljudi iz Međimurja.
- Samo da nam je čvrst krov nad glavom, da se nekako prezimi, da djeci nije hladno, skromna je želja Jurkovića, svih ljudi ovoga kraja. Ne traže kule ni dvorce, tek komadić krova, i ljudske topline sad, ali i za mjesec i godinu dana.
Nema čovjeka ovdje kojem krov nije oštećen, zidovi urušeni, ili kuća u potpunosti srušena, a da ne kaže:
"Ma dobro je, sretni smo što smo živi. Boga molimo samo da se više ne trese...".
Vraćamo se malo niže u selo, opet k Tomi od hladnokrvnjaka. Taman je autom u glibu pored njegove srušene kuće zapela djevojka iz Zagreba. Dovezla je pomoć ovamo.
Prvi joj je Tomo pritekao u pomoć, makar njemu pomoć najviše treba. Spremno je, ni časka dvojeći, krenuo iz dvorišta izvesti traktor ne bi li izvukao auto iz blata.
S osmijehom, i srcem velikim k'o kuća. Koje više nema.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
