Na službenoj Facebook hrvatske književnice Vedrane Rudan (77) u utorak je pisalo:
- Vedrana je otišla na područje bez signala.
Hrvatska spisateljica i kolumnistica preminula je nakon teške bolesti s rijetkim oblikom raka.
Vedrana Rudan otvoreno je govorila i pisala o svojoj bolesti i borbi s karcinomom žučnih kanalića. O svom zdravstvenom stanju pisala je bez uljepšavanja, baš kao što je tijekom cijele karijere otvoreno govorila o temama o kojima su drugi često šutjeli. U jednom od posljednjih tekstova, naslovljenom „Što zaista želim?“, opisala je koliko joj je bolest promijenila svakodnevni život. Pisala je da više ne hoda, da koristi kolica, da joj se tresu ruke, da teško govori i da joj je vid zamućen.
- Umirem, sporo ide... - napisala je tada Rudan.
Tijekom gostovanja u emisiji "Nedjeljom u 2" rekla je:
- Vi hoćete da ja plačem u ovoj emisiji jer ja umirem. Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.
Ovo je druga objava na njezinoj službenoj stranici. Ispod obje objave su isključeni komentari.
Opisivala je i dane provedene kod kuće, uz supruga koji joj je, kako je napisala, postao svojevrsni „medicinski brat“, te djecu koja su joj u posljednjim mjesecima bila velika podrška. O smrti je govorila otvoreno i ranije. Nije skrivala koliko joj je teško, ali istodobno je preispitivala vlastitu želju da sve završi, pitajući se nije li svaki susret, svaki pozdrav i svaki znak ljubavi razlog da još ostane.
Vedrana Rudan rođena je 29. listopada 1949. u Opatiji. Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Radila je kao učiteljica i turistička vodičica, a potom kao novinarka za više hrvatskih novina. Bila je i urednica na Hrvatskom radiju te voditeljica televizijske emisije.
Književnu karijeru započela je romanom „Uho, grlo, nož“, objavljenim 2002. godine. Nakon toga objavila je niz romana i drugih knjiga, među kojima su „Ljubav na posljednji pogled“, „Ja, nevjernica“, „Crnci u Firenci“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Madison“, „U zemlji krvi i idiota“, „Zašto psujem“, „Muškarac u grlu“, „Puding od vanilije“ i „Doživotna robija“.
Njezine su knjige prevođene na više stranih jezika, a prema njezinim djelima nastale su i kazališne predstave.
Godinama je pisala i na blogu „Kako umrijeti bez stresa“, u kojem je komentirala društvene i političke teme te vlastita životna iskustva. Bila je prepoznatljiva po izravnom i polemičnom stilu, kojim je često izazivala snažne reakcije i javne rasprave.
O svojoj bolesti javno je govorila od 2024. godine. U ožujku 2025. rekla je da boluje od vrlo agresivnog raka žučnih vodova, koji je nakon operacije metastazirao.
U razgovoru za HRT u ožujku 2025. govorila je i o vlastitoj smrti, poručivši da želi da je se shvati kao „odlazak na područje bez signala“.