U popodnevnim satima 20. srpnja 1936. mali jednomotorni avion marke De Havilland poletio je s improviziranog uzletišta blizu najpoznatijeg i najluksuznijeg portugalskog ljetovališta Estoril u smjeru Španjolske. U avionu su bila samo dva čovjeka – pilot Juan Antonio Ansaldo i general Jose Sanjurjo, obojica Španjolci. Bio je to sudbonosan let za staroga generala, ali i cijelu Španjolsku. Tri dana ranije u toj je zemlji počeo državni udar s ciljem rušenja republikanske vlade, uspostave nove vlasti pod vodstvom desnih nacionalista te u konačnici ponovne uspostave monarhije. Čovjek koji je figurirao kao vođa pobune, ali i budući vođa (Caudillo) Španjolske, bio je upravo general Sanjurjo, koji je zbog svojih protuvladinih stavova godinama živio u egzilu u Portugalu. Let od 20. srpnja doista će postati sudbonosan, ali na neočekivan način. Tek što je poletio, avion se našao u problemima i nakon nekoliko minuta se srušio. Pilot je prošao s nekoliko ogrebotina, a nesuđeni diktator Španjolske izgorio je s avionom.
I dok su generala Sanjurja smatrali vođom državnog udara, drugi general - Emilio Mola - bio je glavni organizator i mozak cijele operacije. On će ostati upamćen i po vjerojatno prvom korištenju termina “peta kolona” nazvavši tako one građane Madrida (“petokolonaše”) koji će mu pomoći iznutra kad on sa svoje četiri vojničke kolone krene osvajati glavni grad Španjolske. Međutim, sudbina je odlučila da čovjek na kojeg se nakon pogibije Sanjurja gledalo kao najizglednijeg Caudilla ne dočeka pad prijestolnice niti pad Republike. Točno godinu dana nakon Josea Sanjurja, također u avionskoj nesreći, ovaj put u planinama sjeverne Španjolske, poginuo je general Emilio Mola.
Smrću dvaju najpoznatijih urotnika i najodgovornijih pojedinaca za početak građanskog rata upražnjeno mjesto vođe kontrarevolucije spremno je prihvatio general koji se ustvari do zadnjeg dana nećkao oko sudjelovanja u cijeloj priči. Sudbina je htjela da prva dvojica s vremenom padnu u zaborav, a da treći - Francisco Franco - postane simbol ne samo Španjolskoga građanskog rata nego i fašističke diktature kojoj će biti na čelu od 1939. sve do smrti 1975. godine.
O Španjolskom građanskom ratu mnogo je pisano, kroz historiografiju, publicistiku ili književnost. Jedan od najzanimljivijih aspekata tog rata je dobrovoljno sudjelovanje mladih ljudi iz cijelog svijeta koji su za obranu Republike, a protiv španjolskog fašizma potpomognutog njemačkim i talijanskim, bili spremni ginuti tisućama kilometara daleko od svojih kuća. Među pripadnicima tih internacionalnih brigada bilo je i oko 2000 mladića iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, od kojih su gotovo polovica po nacionalnosti bili Hrvati. Iz perspektive današnjeg svijeta, u kojem solidarnost i idealizam postaju sve manje poznati pojmovi, zvuči gotovo nevjerojatno da netko iz Siska, Gospića ili Senja ide ratovati u Španjolsku kako bi spasio demokraciju od fašističke diktature. Pri čemu je i sam put od Balkanskog do Pirenejskog poluotoka bio avantura na koju su bili spremni samo oni koji su doista vjerovali da rade ispravnu stvar. Naši “Španci” iskazat će se tijekom rata hrabrošću, bilo kao obični vojnici ili zapovjednici.
A zatim će to iskustvo nekoliko godina kasnije biti u prilici primijeniti i u svojoj domovini. Upravo će španjolski dobrovoljci na početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji biti oni rijetki pojedinci u partizanskim redovima s neposrednim iskustvom ratovanja. Zapovijedajući najvažnijim vojnim formacijama, oni su svojim znanjem i vještinama dali nemjerljiv doprinos pobjedi oslobodilačkog i antifašističkog pokreta nad stranim i domaćim fašistima.
Osim nekoliko ulica nazvanih po internacionalnim brigadama ili španjolskim dobrovoljcima, i to isključivo u Istri i Primorju, Hrvatska već dugo ni na koji način ne obilježava sjećanje na svoje sunarodnjake koji su prije 90 godina s borcima iz više od 50 država pružali primjer ne samo nacionalnog nego i internacionalnog poštenja. S druge strane, s obzirom na potpuno poremećen apologetski odnos prema ustaškoj NDH, inače saveznici fašističke Španjolske, bojim se da je u Hrvatskoj sve više onih kojima su simpatije mnogo više na strani Francisca Franca nego naših dobrovoljaca. A kako ne bi i bile?! Ipak je riječ o ikoni katoličkog nacionalizma i Pavelićevu prijatelju. Pa ima li što svetije za svakog iskrenog hrvatskog desničara?!