Klasić: Anemična desnica

Kad bi neki strani politolog promatrao političku situaciju u Hrvatskoj, ostao bi prilično zbunjen stavovima koji se u javnosti mogu čuti od “ljevičara”, odnosno “desničara”. Vidljivo je to i na primjeru posljednjeg slučaja (ne)slanja predstavnika Hrvatske vojske na vojnu paradu u Francusku. Da podsjetim, riječ je o tradicionalnome mimohodu u centru Pariza koji se svake godine 14. srpnja održava povodom jednog od najvažnijih francuskih državnih praznika. Na mimohod su ove godine pozvani brojni francuski vojni saveznici, između ostalih i Hrvati. I dok su premijer Plenković i ministar obrane Anušić bez razmišljanja dali zeleno svjetlo pripadnicima HV-a da u hrvatskim uniformama prodefiliraju Elizejskim poljanama, predsjednik Milanović iskoristio je svoje ustavno pravo i zabranio odlazak. Zašto? Između ostalog, zato što su Francuzi prošle godine bili pozvani da kao saveznici sudjeluju na Hrvatima bitnoj vojnoj paradi - povodom 30. godišnjice operacije Oluja, ali se na njoj nisu pojavili. Da stvar po hrvatski nacionalni ponos bude gora, Francuzi će samo mjesec dana kasnije sudjelovati na vojnoj paradi u glavnom gradu Srbije. Dakle, ignoriranje Hrvatske, a iskazivanje poštovanja Srbiji ispostavilo se kao problem za političara koji dolazi s ljevice, ali ne i za one koji dolaze s desnice. Za primijetiti je i vrlo podcjenjivački, bahati odnos premijera, poznatog po tome što zbog “zdravstvenih problema” nije sudjelovao u ratu niti je ikad obukao (hrvatsku) uniformu, prema načelniku Glavnoga stožera OS RH, generalu Hrvatske vojske, dobrovoljcu i zapovjedniku iz Domovinskog rata. Da se prema nekom takvom tako ponašao bilo koji lijevi političar, već bi desnica grmjela o nacionalnoj sramoti i izdaji. A uz političare, vjerojatno bi najglasniji u osudama bili predstavnici braniteljskih udruga. Ovako je, bez ijedne riječi podrške od strane suboraca, jedan ratni heroj pušten na milost i nemilost taštini čovjeka koji je rat gledao samo u kinu.

Nije slučaj mimohoda u Parizu jedini otkad se političke opcije u Hrvatskoj dijele na ljevicu i desnicu da potonji imaju vrlo tolerantan stav prema ignoriranju, pa čak i omalovažavanju hrvatskih nacionalnih interesa. Sjetimo se samo brojnih primjera u kojima su talijanski političari zazivali talijansku Istru i Dalmaciju, a mađarski se naslikavali s obilježjima “Velike Mađarske”, koja uključuje i dijelove hrvatskog teritorija. I u takvim situacijama desnica se najčešće pravila slijepa i gluha, a oni koji su bili najglasniji u osudama talijanskog i mađarskog iredentizma bili su intelektualci i političari s lijeva. Ali zato kad treba kazniti neke marginalce iz Srbije zbog pjevanja neprikladnih pjesama ili neprikladnih tetovaža, tu se odmah staje u zaštitu ustavnog poretka. Kad su Srbi u pitanju, hrvatski ponos odmah proradi. I ne samo ponos, nego i bejzbolske palice.

Da biti desničar ne podrazumijeva zaštitu nacionalnih interesa, odnosno da ljevičari u tome mogu biti puno konkretniji i odlučniji, pokazuju nam i primjeri iz prošlosti. Možda najbolje upravo oni vezani uz pokret koji dobar dio Hrvata danas potpuno iracionalno smatra domoljubnim i državotvornim, odnosno pokret koji isti ti Hrvati još iracionalnije smatraju antihrvatskim. Dakle, čelni ljudi ustaškog pokreta odmah po odlasku u emigraciju 1930-ih počeli su političarima u Mađarskoj i Italiji nuditi teritorijalne ustupke ako ih podrže, a ovi jednoga dana dođu u priliku osnovati nezavisnu hrvatsku državu. To će se i dogoditi u proljeće 1941. godine. Po svim dostupnim dokumentima više je nego jasno da je Ante Pavelić odlučio biti puno šire ruke kad je u pitanju bila predaja Dalmacije nego što su to od njega tražili i očekivali talijanski kralj i fašistički Duce. Kao što čelni ljudi NDH ni trepnuli nisu kad su Mađari rastjerali ustaše iz Međimurja te ga priključili Mađarskoj. S druge strane, tisuće partizana predvođenih Komunističkom partijom izginut će u borbama za oslobođenje Dalmacije i njezino priključenje Hrvatskoj, kao što će isključivo hrabrošću i odlučnošću Josipa Broza Tita i partizana Istra nakon rata postati sastavnim dijelom Hrvatske, a ne Italije. Na isti način, borbenošću i požrtvovnošću partizanskih boraca te spremnošću komunista da obrane nacionalne interese hrvatskog naroda, Međimurcima će 1945. glavni grad postati Zagreb, a ne Budimpešta.

Zato je i normalno da Hrvatska Zakonom o blagdanima i spomendanima obilježava datum “sjedinjenja Međimurja s maticom zemljom Hrvatskom”, kao i datum “donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom”, kako bi se svake godine sjećali hrabrih partizanki, partizana, hrvatskih komunista, ljevičara i antifašista koji su omogućili, kako piše u zakonu, “očuvanje jedinstvenosti hrvatskog teritorija”. Normalno je i da kao društvo osudimo partizanske zločine i poslijeratna masovna ubojstva pristaša i simpatizera ustaškog pokreta i NDH. Ali nije normalno da se istih, po spomenutom zakonu, itko u Hrvatskoj prisjeća kao “žrtava za slobodu i državnu nezavisnost”. Posebno ne oni koji žive u Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Istri i Međimurju.