Predrag Mišić branio je Vukovar od agresora na čijoj je strani bio njegov rođeni brat. Branitelj srpske nacionalnosti rekao je kako bi istu stvar učinio i danas.
- Apsolutno da bi, svaki razuman čovjek bi branio kad mu je napadnuta kuća - rekao je u Dnevniku Nove TV.
Rekao je kako iz rata pamti osjećaj ponosa, no da nema tu puno lijepog za sjećanje. Pamti kolonu.
- Bili smo protjerani i zna se kako smo tada završili - rekao je.
Sa suprotne strane bio je njegov brat. Ne zamjera mu to, kaže kako mu je davno oprostio, ali da više od toga ne može. Više ni ne komuniciraju, a Mišić kaže da mu je zbog toga žao.
- To mi je rođeni brat. Što se tiče njega pokušao bih promijeniti, objasniti mu da je to njegova država u kojoj se rodio. Što mu je bilo u glavi, ne znam - rekao je Mišić.
Kako nam je ispričao 2016. godine, vjeruje da su brat i on međusobno vjerojatno i zapucali jedan na drugoga, a da to nisu ni znali.
- Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje a jedno je dvorište lučke kapetanije koje je bilo nedaleko bolnice. Kada god si otvorio tamo vrata u dvorištu je bilo bezbroj leševa koje smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnog granatiranja, nismo više imali mogućnost sahranjivati. Od raznesenih glava, raskomadanih tijela, do neprepoznatljivosti. Do tada, vidjeti mrtvu osobu mi je bilo jako traumatično, ali s vremenom oguglaš. Također mi je osobno bio najgori period od predaje, odvoženja na Ovčaru, u zatočeništvo, pa dok nismo izašli. Kad čovjek nema slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu, nema higijene, gladan si 9 mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom, to te dotuče do kraja. S godinama, kada te dokačio taj PTSP, sve više mira tražiš, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru - ispričao je nam je tada.
Mišić je u zatočeništvu bio devet mjeseci. Tamo su ga posebno maltretirali jer je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica. O tim zlostavljanjima Peđa nije htio govoriti. Sredinom kolovoza 1992. razmijenjen je u Nemetinu. Tada je prvi puta vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu te svoju suprugu i prvo dijete koje je poslao iz Vukovara kada je započelo granatiranje.
Iako mu je majka tada bila u Beogradu, Mišić je rekao kako tamo ne želi ići.
- Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti. Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, jer tamo imam bratića i sestričnu sa kojima sam provodio ljeta i sretne dane djetinjstva, ali su mi sve te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići ikada - rekao je iskreno.
Mišić je imao 24 godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Njegovi roditelji su iz Srbije doselili u Vukovar 60-ih godina. Mišić je rođen u Vukovaru, a ljetne je praznike, kao dijete, provodio u Srbiji.
Kao kandidat Hrvatskih suverenista za Europski parlament prošle godine Mišić je na društvenim mrežama objavio je politički plakat. Uz svoju fotografiju stavio je i sliku predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca. I kod Mišića i kod Pupovca piše 'Biti Srbin u Hrvatskoj?', kod jednog na ćirilici, drugog na latinici. Jedina je razlika što je kod Mišića odgovor 'časno', a kod Pupovca 'unosno'.
- Nek narod odluči - zaključio je Mišić na Facebooku.