'Kao Srbin branio sam Vukovar dok ga je moj brat napadao...'

Znate li kako je Biti Srbin u Hrvatskoj? Časno, stoji na plakatu Predraga Peđe Mišića, nasuprot plakatu Milorada Pupovca. Mišić je taj "kolaž" plakata objavio na svom Facebooku, a osim razlike u boji i što riječ Srbin na Mišićevom plakatu je napisana na latinici, a na Pupovčevu na ćirilici, još je jedna razlika: 

Mišić je, kao odgovor na pitanje Pupovca, napisao "unosno", a kao odgovor na svoje - "časno". 

Inače, član Hrvatske konzervativne stranke i kandidat Hrvatskih suverenista za Europski parlament imao je 24 godine kada je počeo rat u Hrvatskoj. Njegovi roditelji su iz Srbije doselili u Vukovar 60-ih godina. Mišić je rođen u Vukovaru, a ljetne je praznike, kao dijete, provodio u Srbiji. 

'BITI SRBIN U HRVATSKOJ' Peđa Mišić plakatom odgovorio Pupovcu: 'Neka narod odluči'

- Radio sam tada u veleprodaji pića i, kao i svi, shvaćao da raspad Jugoslavije neće biti niti malo miran. Već se krajem 1980-ih osjetio rat, ali nekako smo se svi nadali da ipak neće biti krvoprolića. Već poslije događaja u Borovu selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što ja trebam braniti. Pa tu sam rođen, tu mi je kuća, obitelj, prijatelji. Jedno dijete sam već imao, drugo bilo na putu. Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Preko dana sam radio, po noći bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba, nismo imali uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum - ispričao je Mišić 2016. godine za 24sata. 

Da stvar bude gora za njega, njegov brat otišao je na srpsku stranu. Kako je ispričao Mišić, vjerojatno su i pucali jedan na drugoga, a da to nisu ni znali. Tada nam je rekao kao se s bratom nije čuo 26 godina. 

- Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje a jedno je dvorište lučke kapetanije koje je bilo nedaleko bolnice. Kada god si otvorio tamo vrata u dvorištu je bilo bezbroj leševa koje smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnog granatiranja, nismo više imali mogućnost sahranjivati. Od raznesenih glava, raskomadanih tijela, do neprepoznatljivosti. Do tada, vidjeti mrtvu osobu mi je bilo jako traumatično, ali s vremenom oguglaš. Također mi je osobno bio najgori period od predaje, odvoženja na Ovčaru, u zatočeništvo, pa dok nismo izašli. Kad čovjek nema slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu, nema higijene, gladan si 9 mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom, to te dotuče do kraja. S godinama, kada te dokačio taj PTSP, sve više mira tražiš, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru - ispričao je. 

Mišić je u zatočeništvu bio devet mjeseci. Tamo su ga posebno maltretirali jer je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica. O tim zlostavljanjima Peđa nije htio govoriti. Sredinom kolovoza 1992. razmijenjen je u Nemetinu. Tada je prvi puta vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu te svoju suprugu i prvo dijete koje je poslao iz Vukovara kada je započelo granatiranje. 

Iako mu je majka tada bila u Beogradu, Mišić je rekao kako tamo ne želi ići. 

- Ma tamo uopće niti ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti. Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, jer tamo imam bratića i sestričnu sa kojima sam provodio ljeta i sretne dane djetinjstva, ali su mi sve te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići ikada - rekao je iskreno.

Radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o tom gradu heroju koji nije zaslužio da bude grad slučaj. Inicijator je izrade sedam metara visokog kipa Isusa od starog, granatiranog hrasta, koji je nedavno završen na Adici i svečano otkriven. Slike tog vukovarskog Isusa nastalog iz ranjenog hrasta obišle su svijet.