Povodom 80. godišnjice stravičnog pokolja u Katinskoj šumi, koji je počeo 3. travnja 1940. godine, donosimo vam feljton u tri nastavka o tom strašnom masakru kada je Staljinova tajna policija likvidirala oko 22.000 ljudi. Eliminirali su gotovo polovinu od ukupnog broja časnika poljske vojske, ali i ostale poljske intelektualce...
Nakon što je potpisan Sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. tisuće časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.
Zloglasni Lavrentij Berija bio je u to vrijeme Staljinov šef sigurnosti, odnosno čovjek koji je vodio tajnu policiju NKVD. Ovaj nemilosrdni Gruzijac bespogovorno je izvršavao najmonstruoznije naredbe svog šefa - bio je ubojica, silovatelj i organizator sustava gulaga. On je u toj novonastaloj situaciji odmah zaključio da bi bilo korisno ubiti sve zarobljene poljske generale, časnike, ali i ostale koji su po njihovom mišljenju smatrani potencijalno opasnim elementima.
Svom je šefu izložio ideju koju je ovaj odmah prihvatio. Mjesec dana prije nego što je počeo stravični pokolj poljskih časnika i inteligencije članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza - Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinin - potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima.
Cilj: Likvidirati svu poljsku elitu
Ova široka definicija omogućila je, osim časnika, vojnika i pričuvnika, ubojstvo i oko 10 tisuća poljskih intelektualaca, znanstvenika, pisaca, umjetnika, profesora, učitelja, policajaca, zemljoposjednika, industrijalaca, odvjetnika...
Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Pošto su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, cijeli se ovaj masakr Poljaka naziva - Pokoljem kod Katinske šume.
Iako točan broj žrtava ovog zločina nije ni do danas pouzdano utvrđen, smatra se da je Staljinova tajna policija likvidirala oko 22.000 ljudi. Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja časnika poljske vojske, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20 sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i određeni broj svećenika.
Metak u potiljak
Vojnici i civili okupljeni su s namjerom da budu smaknuti na jednoj od tri lokacije - Katin, Tver i Harkiv zatvor u Ukrajini.
Muškarcima bi zavezali ruke iza leđa sa žicom i onda im se pucalo u potiljak. Potom bi ih bacili u masovne grobnice. U Tveru su ubijani u sobi, a tijela su im odlagana u kamione.
Nacistička Njemačka je u travnju 1943. godine, a tad je već skoro dvije godine bila u ratu sa SSSR-om, svijetu objavila da je u Katinskoj šumi, a taj teritorij je tada bio pod njihovom okupacijom, pronašla leševe ubijenih poljskih časnika i intelektualaca koji su pali kao žrtve Staljinovog režima.
Katinska šuma nalazila se, naime, u blizini ruskog grada Smolenska. Pokolj su, naravno, nacisti vješto iskoristili u propagandne svrhe, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom te su za njega optuživali Nijemce.
'Slatkasti miris truleži bio je posvuda...'
Američkog ratnog zarobljenika Johna H. Van Vlieta, nacisti su odveli u Katin 1943. kako bi posvjedočio sovjetskim zvjerstvima. U svom službenom izvještaju Van Vliet kaže kako je "slatkasti miris truleži bio posvuda, ne bi ste ga se mogli osloboditi."
"Slijedili smo vodiča točno u grob, hodali smo po tijelima kao po šljunku. Licem prema dolje, naslagano bi bilo pet do sedam tijela, a iznad toga tek dva prsta zemlje", rekao je Vliet.
Van Vliet je postao uvjeren kako su to zaista poljski vojnici, a ne neka elaborirana varka od strane nacista. Čizme i ostala oprema koje su mrtvaci nosili bila je izvanredne kvalitete i napravljena po mjeri.
Poslije izvršenja pokolja, koji je imao status državne tajne, za obitelji ubijenih nastupila je nagla tišina, prestala su stizati pisma, pisma koja su slana ubijenima su se vraćala, svaki pokušaj dolaska do podataka o sudbinama zarobljenika i mjestu gdje se oni nalaze nailazio je na zid šutnje.
Hrvat koji je bio u komisiji za Katin
Hrvatski patolog i profesor na zagrebačkome Medicinskom fakultetu i osnivač i predstojnik Instituta za sudsku medicinu i kriminalistiku, Eduard Luka Miloslavić bio je dijelom 12-člane Međunarodne mješovite komisije koju su organizirali nacisti sa zadatkom utvrđivanja činjenica o zločinu u Katinskoj šumi. O tome je pisao u Hrvatskom narodu 4. svibnja 1943. godine
a njemačkoj novinarki A. Hausberger dao je intervju u kojem za pokolj optužio Sovjete.
Neposredno pred smrt 1952. godine svjedočio je pred odborom američkoga Kongresa koji je istraživao katinski zločin o tome što je doživio u Katinu 1943. godine. Potvrdio je nalaze i zaključke iz 1943. o sovjetskoj odgovornosti za zločin.
Miloslavić je napustio Hrvatsku 1944. i otišao u Ameriku gdje je predavao na američkom sveučilištu kao profesor sudske medicine. U Jugoslaviji je osuđen na smrtnu kaznu u odsutnosti.
Umro je u St. Louisu 1953.godine.