Ravnatelji bolnica pojašnjavaju zbog čega vlada kaos u hrvatskom zdravstvu. Tvrde da nemaju ljudi za drugu smjenu, a da liječnici koji rade ujutro ne smiju raditi prekovremeno...
- Cilj kojeg se trebamo držati je socijalno i solidarno zdravstvo u kojem svi imaju pravo na zdravstvenu uslugu – kaže prof. dr. Danko Velimir Vrdoljak, predstojnik zagrebačke Klinike za tumore, naglašavajući kako mi nemamo niti smijemo imati američki model zdravstva.
Financije nisu jedino čime se treba baviti, smatra prof. dr. Vrdoljak, nego svakako organizacijom i prilagodbom zdravstvenog sustava Zakonu o radu. Drugim riječima, bolnice sad ne rade poslijepodne jer doktori ne smiju raditi prekovremeno.
- Sve bi bolnice sigurno bile za poslijepodnevni rad. Ljude bi trebalo za to platiti, a smanjile bi se liste čekanja. Istodobno, zašto ne omogućiti pacijentu koji to želi i može da bolnici plati za, primjerice, magnetnu rezonanciju ako je želi obaviti odmah sljedeći dan u popodnevnim satima?! Bolnice naprosto moraju početi zarađivati. Drugi način je i zdravstveni turizam, koji još nismo dovoljno razvili i cijene usluga su nam suviše niske – tumači predstojnik Klinike za tumore.
Kroz primjer onkologije prof. dr. Vrdoljak tumači da bi se određenim zdravstvenim stanjima trebali baviti samo specijalizirani centri, u kojima postoji multidisciplinarni pristup. Zapravo, smatra da bi se onkološki pacijenti trebali liječiti samo u kliničkim bolnicama jer je to dugoročno jeftinije, a podiže preživljavanje pacijenata za 20 posto.
Pratiti tko koliko radi
Takav se pristup može primijeniti na svim poljima.
- Onaj tko operira rak debelog crijeva šest puta godišnje bolje da ga ni ne operira. Od Karlovca do Splita imate šest urologija i sve su poluprazne. Koncentrirati određena liječenja u specijalizirane centre i učiniti ta liječenja pristupačnim svima u Hrvatskoj najučinkovitiji je i najisplativiji način – kaže prof. dr. Vrdoljak dodajući da bi također trebalo motivirati centre izvrsnosti, liječnike i sestre koji rade više od drugih, pratiti radni učinak svih zaposlenih u zdravstvu te ostaviti u prošlosti način funkcioniranja po kojem je 65.000 zaposlenih u zdravstvu fiksni trošak, bez obzira na to koliko tko doista i radi.
Treba nam revizija programa za specijalizacije
- Dvije ključne stvari kojima se treba pozabaviti su kadrovska problematika i poslovanje bolnica - smatra ravnateljica OB-a Pula, doc. dr. Irena Hrstić. Za odljev liječnika iz države o kojemu se stalno govori nitko nije kriv, smatra doc. dr. Hrstić te kaže da su ljudi nakon ulaska Hrvatske u EU naprosto krenuli na druga tržišta vođeni željom za kvalitetnijim životom.
- Ono što možemo i trebamo ovdje napraviti je revizija programa specijalizacija. Nije dobro da se specijalistički program koji traje 60 mjeseci provodi na način da specijalizanti provode jednu trećinu tog vremena u bolnici iz koje dolaze, a ostatak vremena u KBC-ima. Trebali bi barem polovinu vremena provesti u bolnici koja je u rangu ispod KBC-a, a tako bi se zadržalo više specijalista u manjim bolnicama – tumači doc. dr. Hrstić dodajući da u tom smislu bolnice trebaju kategorizaciju te najpoštenijim smatra nizozemski model, u kojem se sve specijalizacije raspisuju na državnoj razini, odrađuju se i u općim i u kliničkim bolnicama, a formirani specijalist potom dolazi na tržište i bolnice se za njega bore.
Ravnateljica pulske bolnice smatra i da bi trebalo valorizirati rad medicinskih djelatnika tako da ljudi imaju zadovoljavajuću plaću i da ne moraju tražiti druge izvore zarade. Boljom organizacijom bilo bi manje potreba za prekovremenim satima, a ujedno bi se kvalitetnije radilo.
Liječnike treba rasteretiti
Sad liječnici istodobno rade u ambulanti, dežuraju i primaju hitne pacijente te troše suviše vremena na bazične slučajeve, čime automatski manje rade ono za što su specijalizirani – kaže doc. dr. Irena Hrstić.
Što se financiranja bolnica tiče, ravnateljica je mišljenja da bolnice trebaju dobivati novac po učinjenoj usluzi i da bi time svi ravnatelji bili najzadovoljniji. Istodobno, kaže, uz to bi morala ići kontrola kvalitete rada, a mjerila za posao trebala bi biti prema potrebama stanovnika.
- Treba se prilagoditi vremenu u kojem živimo. Napreduju i medicina i lijekovi. Zato i sustav mora biti dinamičan i prilagodljiv na promjene – zaključuje doc. dr. Hrstić.