Od ministra do ministra dug je rastao, a Nakić je bio rekorder

Imenovanje Milana Kujundžića na mjesto ministra bilo je, čini se, zabijanje posljednjeg čavla u lijes zdravstvenog sustava. Time je “pokopan” sustav koji nam je od davnih dana omogućavao besplatnu zdravstvenu skrb i vrhunsku medicinu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:21

Video: 24sata/pixsell

Kujundžića mnogi smatraju bezidejnom individuom koja ne zna kako upravljati zdravstvom, a sva njegova rješenja vrte se ili oko poskupljenja ili oko ukidanja prava. Posljednje što je smislio je udvostručenje cijena cigareta i alkohola, ali i participacije za bolničko liječenje koju moraju platiti svi koji nemaju dopunsko zdravstveno.

Kujundžić bi li ukidao ili poskupljivao

Sad ta participacija iznosi 2000 kuna, a Kujundžić smatra kako bi trebala skočiti na 4000 kuna. U međuvremenu su poskupjeli i brojni lijekovi, a mnogi koji su bili besplatni prebačeni su na B listu i sad se plaćaju. Žene oboljele od raka dojke, ionako egzistencijalno iscrpljene zbog dugotrajnog liječenja, doživjele su šok ovoga proljeća kad su u ljekarnu došle po lijek Xelodu i saznale da medikament, koji je bio besplatan, po novom moraju plaćati 360 kuna. Ministrovo obrazloženje je bilo da na besplatnoj listi postoji generički lijek koji je, navodno, jednako dobar.

No prijepori oko toga jesu li generički lijekovi jednako kvalitetni kontinuirano traju i neodgovorno je tako nešto sa sigurnošću tvrditi. Sve više usluga u zdravstvu plaćamo, što je najvidljivije u stomatologiji, gdje je broj besplatnih usluga ograničen. Beskrupuloznost ove vladajuće garniture na svojoj su koži osjetili i brojni ljudi s invaliditetom kojima su drastično smanjena prava na nužne terapije, a broj timova koji terapije provode na terenu sveden je ispod minimuma i ni približno ne pokriva potrebe pacijenata. Stoga mnogi ne mogu ostvariti ono što su im liječnici specijalisti propisali.

Ograničene 'besplatne' usluge

Za stanje u sustavu zaslužni su svi ministri koji su mu bili na čelu. Andrija Hebrang je bio prvi naš ministar zdravstva te je nakon toga biran još dva puta i u druge dvije vlade. Javnost ga pamti po izjavi da nekad govori neistine, ali i po osobnim obračunima sa zaposlenicima KBC-a Zagreb, kad je 2004. htio smijeniti Josipa Paladina jer su oni njega smijenili s čela upravnog vijeća KB-a Dubrava 2000. Ne treba zaboraviti ni aferu Shimadzu, kad je kao ministar i moćnik pogodovao tvrtki Shimadzu da pobjeđuje na natječajima i plasira svoje medicinske uređaje u naše zdravstvene ustanove. Upravo je on započeo s privatizacijama domova zdravlja što mnogi nazivaju početkom uništavanja primarne zdravstvene zaštite. Jedina žena koja je vodila ovo ministarstvo bila je Ana Stavljenić Rukavina tijekom Račanove Vlade. Nije se dugo zadržala zbog afere Baxter, u kojoj su zbog neispravnih dijalizatora umrla 23 pacijenta. Dala je ostavku i time pokazala kako bi trebalo postupiti u takvim situacijama.

Zbog afere samo žena dala ostavku

Ako ništa drugo, barem smo svjedočili da postoje samosvjesni političari iako se drugima “ostavke” nisu omakle.

U Hrvatskoj je običaj da se čeka da “institucije odrade svoj posao i dokažu krivnju”, jer samo je spomenuta ministrica “upoznala moral”. Gledajući unazad, gotovo tijekom svih naših ministara zdravstva otkrivale su se afere koje su se odnosile na pogodovanja i “zdravstvenu korupciju”. Shema je uvijek ista - natječaji se prilagođavaju za određenu tvrtku, koja potom zarađuje prodajući svoje proizvode javnim zdravstvenim ustanovama, a obično priča ispliva na površinu kad zbog njihovih aparata ili lijekova nastradaju pacijenti. Naravno, nepotrebno je reći da ministri nisu ništa pozitivno napravili.

Željko Reiner se izborio da se od PDV-a oslobode ortopedska pomagala i lijekovi, a Andro Vlahušić je uveo besplatne liječničke specijalizacije za primarnu zdravstvenu zaštitu. Darko Milinović je uveo e-recepte i smanjio gužve u ambulantama. No Dario Nakić se uglavnom bavio ukidanjem poteza prethodnika Siniše Varge. Naime, Varga je, između ostalog, uveo program od 72 sata za novootkrivene pacijente koji boluju od raka. To je za njih bilo presudno jer je značilo da s liječenjem startaju odmah po dijagnozi, no Nakić se potrudio to ukinuti čim je preuzeo ministarstvo. Njegovo je objašnjenje bilo da je to nepotrebno jer se to kao ionako radi. Kraj ovakvih stvari problemi oko proračuna stoje. Zdravstveni se sustav samo čudom održava na životu. U 2016. ukupan dug u zdravstvu dosegao je rekordnih osam milijardi kuna, a aktualni ministar Milan Kujundžić tvrdi kako ga je u prošloj godini smanjio na 7,5 milijardi.

Nije im dosta ni 24 milijarde kuna

Od toga su više od dvije milijarde kuna dugovi bolnica prema dobavljačima lijekova. No izostanak pravih reformi i ministar koji je jedino u stanju smisliti nove namete i dalje glavu utopljenika, zdravstvenog sustava, drže pod vodom. Pitanje je koliko će se utopljenik još uspjeti koprcati u situaciji koja ozbiljno ugrožava i državni proračun. Da je u pitanju neznanje vođenja sustava govori i podatak da zdravstveni proračun iznosi 24 milijarde kuna, što većina smatra dovoljnim iznosom kako bi sve funkcioniralo.