Dok se danas u Beogradu pokapa Ratko Mladić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac, Rasim Ljajić ponovno se našao u središtu pozornosti. Na nedavnom derbiju Partizana i Crvene zvezde bio je jedini od 150 uzvanika u VIP loži koji nije ustao na spomen Mladića, već je napustio svoje mjesto i otišao u restoranski dio stadiona.
Taj potez vjerojatno neće dobro odjeknuti ni među dijelom navijača ni vladajućim krugovima, no Ljajić je i prije toga bio političar koji je desetljećima uspijevao ostati na vlasti bez obzira na to tko je njome upravljao, piše Bojan Stilin za Tportal.
Od SDA Sandžaka do vrha vlasti
Ljajić je rođen 1964. u Novom Pazaru. Završio je medicinu u Sarajevu, no umjesto liječničkog posla počeo se baviti novinarstvom. Godine 1990. upoznao je Aliju Izetbegovića, koji je skupinu sandžačkih studenata potaknuo na osnivanje Stranke demokratske akcije u Sandžaku. Ljajić je za taj posao pronašao Sulejmana Ugljanina, koji će mu kasnije postati najveći politički rival.
Kao tajnik SDA Sandžaka ubrzo se razišao s Ugljaninom. Dok je radikalniji dio bošnjačke politike početkom 1990-ih zagovarao bojkot srpskih institucija, Ljajić je inzistirao na sudjelovanju na izborima. Od 1994. gradio je vlastitu organizaciju i profil umjerenog bošnjačkog političara spremnog na pregovore. Ta će mu reputacija nakon Miloševićeva pada donijeti mnogo više od velike stranke.
Političar koji je uvijek ostajao
Nakon ubojstva Zorana Đinđića i novih promjena vlasti Ljajić nije nestao. Godine 2007. postao je ministar rada u vladi Vojislava Koštunice, a nakon izbora 2008. ostao je ministar u vladi Borisa Tadića.
Kada je Tadić 2012. izgubio vlast, Ljajić je ostao. U novoj vladi postao je potpredsjednik i ministar, a njegova stranka dvije godine kasnije izašla je na izbore na listi Aleksandra Vučića. Tako je bivši protivnik Miloševićeva režima postao partner Vučiću, nekadašnjem Miloševićevu ministru informiranja. U vladi je ostao do 2020. godine.