Četiri godine su prošle od smrti ratne ravnateljice vukovarske bolnice Vesne Bosanac. Ona je bila jedan od simbola obrane Vukovara, a sve je izglednije da će upravo po njoj biti imenovan novoformirani trg u Donjem Vrapču. Prijedlog se nalazi na današnjem dnevnom redu.
Ime ove vukovarske liječnice uvršteno je u Fond imena zaslužnih građana iz kojeg se imenuju ulice, trgovi i druge javne površine još 2022. godine, na prijedlog tadašnjeg Kluba zastupnika Mosta u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.
Dvije godine kasnije Vijeće Gradske četvrti Trešnjevka - jug predložilo je da se park u ulici Hrgovići u Rudešu imenuje Parkom dr. Vesne Bosanac, no Gradski ured za katastar i geodetske poslove odbio je prijedlog lokacije zbog neriješenih imovinskih odnosa.
Zbog toga je početkom ove godine Vijeće predložilo četiri nove lokacije za razmatranje, od kojih su tri - park u Rudešu na novoj lokaciji, park u Donjem Vrapču te trg u Donjem Vrapču - ocijenjene pogodnima za imenovanje.
Tko je bila doktorica Vesna Bosanac?
Nakon pada Vukovara uhitili su je i odveli na ispitivanje u Negoslavce. Optužili je za verbalni delikt jer je tijekom okupacije apelima svijetu govorila kako je JNA agresorska vojska koja bombardira bolnicu i ranjenike. Čim su je pustili iz logora je u Zagrebu očitala 'bukvicu' generalu JNA Andriji Rašeti zbog nepoštivanja sporazuma o evakuaciji vukovarske bolnice kojega su potpisali on i hrvatska Vlada.
Šešelj ju je mrzio, bila je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje mu je, odgovarajući na njegova pitanja, direktno 'u lice' rekla da je zločinac i još iskoristila pažnju javnosti da zatraži predaju cjelokupne dokumentacije vukovarske bolnice koju su nakon okupacije zaplijenili i odnijeli u Beograd. Doktorica Vesna Bosanac bila je i ostala vukovarska heroina, žena čvrstog stava, jakog integriteta, uvijek smirena, neustrašiva, naoko mirna. Umrla je 21. travnja 2022. u jutarnjim satima nakon dugotrajne borbe s opakim tumorom grla koji joj se proširio i na pluća. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice postavljena je 24. srpnja 1991. godine. Tijekom najtežeg razdoblja rata vodila je bolnicu i organizirala skrb za ranjenike. Bila je ravnateljica bolnice i u poslijeratnim godinama.
Iako je, zbog posljedica bolesti, naočigled tjelesno propadala, mentalno je bila posve svjesna svega što joj se događa. Znala je da će, unatoč borbi, na kraju skončati kao i gotovo svi njeni kolege doktori vukovarske ratne bolnice koji su ta tri mjeseca okupacije 1991. godine s njom dijelili istu sudbinu. Dr. Juraj Njavro, dr. Vladimir Emedi, dr. Mladen Ivanković, dr. Tomislav Vlahović, dr. Stanko Kušt, dr. Boris Kratofil, dr. Ivica Matoš, svi su umrli od zloćudne bolesti.
- Doktorica je moja prijateljica od prije rata. Nedavno sam napisala knjigu o svom radu u ratnoj bolnici i ona mi je napisala predgovor. Zapravo, izgovorila ga je jer je već bila preslaba za pisanje. Vesna je u ratu spasila mojih troje djece. Bili su jako mali, suprug i ja smo radili u bolnici danonoćno. Kada mi je 27. rujna poginula mama koja je čuvala djecu, nisam znala kamo s njima. Doktorica je naredila da ih dovedem u bolnicu i idući dan je odlučila da će ih staviti na traktorsku prikolicu i poslati iz grada. Bio je to traktor koji nam je u bolnicu dovozio krumpire. Djeca su sjela na te krumpire, doktorica i ja smo ih zaogrnuli, izgrlili i otišli su iz grada kukuruznim putem. Bio je to zadnji dan kada se moglo izaći iz Vukovara. Spasila mi je djecu - rekao nam je 2022. Marija Meden, koja je svoj radni vijek provela radeći u vukovarskoj bolnici, pa i tijekom okupacije 1991. godine.
- Ta je žena imala veliku dušu. Uvijek pristupačna, za svakoga riječ utjehe, znala se postaviti prema svima, pa i podviknuti. 'Saberi se Marija, šta plačeš, živi su, a ti se moraš boriti' govorila mi je često tih ratnih dana kada sam umirala od straha za svoju obitelj. A znala sam da umire i ona. Stariji sin joj se pridružio obrani grada. Svaki puta kada bi dolazili ranjenici sa dijela grada gdje je bio on, ona bi prestala disati. Bila je jako hrabra. Ako nekada i nije, mi to nismo vidjeli. Osjećali smo se sigurno s njom. Kada je vojska ušla u bolnicu i nju odvela na ispitivanje u Negoslavce, mi smo mislili da smo gotovi. Bili smo prepušteni sami sebi. Bez Vesne Bosanac, doktora Juraja Njavre i Siniše Glavaševića nitko ne bi znao što se nama u Vukovaru događalo i mislim da su nas oni na neki način spasili jer da nije bilo njih, mi bismo puno gore prošli - kazala nam je sestra Marija dodajući kako je doktoricu vidjela zadnji puta prije mjesec-dva, kada je dolazila iz Osijeka s kemoterapije na infuziju u vukovarsku bolnicu.
- Bila je jako slaba, jedva je govorila i stajala na nogama. Pitala sam ju kako se drži, a ona je samo kimnula ramenima. Bila je svjesna svega, znala je da nema pomoći - dodaje Meden.
- Moje posljednje sjećanje na nju bit će naš susret prije oko dvije godine kada sam i ja ležala u bolnici. Također sam imala zloćudnu bolest. Ona me je stalno obilazila, a jednom je ostala u sobi satima. Obje smo se tada ispričale o svemu, o ratu, djeci, obitelji, izgrlile smo se, isplakale. Tako ću zapamtiti moju doktoricu - ispričala je tada tužno Marija Meden.
Vijest o smrti doktorice Bosanac tada je odjeknula među stanovnicima Vukovara, posebice braniteljima, medicinskim osobljem i doktorima koji su do tada radili s njom. Među njima su i oni koji su bili uz nju i 1991. godine. Dakako, znali su da je teško bolesna jer je i ležala u bolnici na respiratoru nakon što se bolest proširila na pluća.
- Doktorica Bosanac me zaposlila u vukovarskoj bolnici nakon što me je raniji ravnatelj odbio. Bila sam tada veoma mlada, odrađivala sam staž, a doktorica se prema meni postavila kao roditelj. To ju je nekako obilježilo cijeli život; bila nam je svima kao mama. Uvijek je bila smirena, znala je kako mirno riješiti diskutabilne situacije, ohladiti glave. Za posao je žrtvovala sve, mogu reći i obitelji. Svi smo mi puno vremena provodili u bolnici, ali ona je bila tu neprestano. Uvijek je i svima bila spremna pomoći na bilo koji način. Ja sam joj posebno zahvalna što mi je pružila veliku pomoć i potporu kada mi je suprug bio teško bolestan. Nazvala me i pitala kako može pomoći. Čovjek u ratu spozna kakav je doista, i kakvi su drugi. A Bosanacka se za druge uvijek žrtvovala - ispričala je doktorica Mirjana Semenić Rutko ističući kako je ravnateljičina najveća ratna zasluga što nije dopustila da bolnica i sve što se u njoj događalo u ratu ostane nevidljivo.
Nema puno fotografija iz ratnog vremena na kojima je Vesna Bosanac no, jedna je ostala svima urezana u sjećanje.
- Sjećam se dobro te večeri. Krizni štab vukovarske bolnice 1991. godina. Fotografiju je krajem listopada ili početkom studenog snimio jedan od medicinskih tehničara, u kasnim satima, kada smo mogli malo predahnuti. Ovakve zajedničke slike nastajale su uglavnom noću, kada su ratne aktivnosti stale, a priljev ranjenika bio manji. Tada smo jeli i pili, ako se imalo. Pa i na fotografiji se vide bublice, odnosno beskvasni kruščići. Svi mi doktori s ove fotografije, ali i oni koji nisu na njoj, ostali smo u odličnim odnosima. Veže nas neraskidivo i snažno prijateljstvo. Dijelili smo zajedničke uspomene i trenutke koje nije doživjelo mnogo ljudi na kugli zemaljskoj. Stavljali smo tada jedni drugima živote u ruke. Nitko nije patio od titula, a nije se ni imalo vremena za tako nešto. Jedna izgovorena riječ manje značila je više trenutaka koji se mogu posvetiti ranjenicima. Doktorica Bosanac je odrađivala puno više od nas - prisjeća se dana kada je snimljena ratna fotografija doc. dr. Željko Jelinčić, tada specijalizant kirurgije, danas pročelnik Zavoda za onkološku kirurgiju KBC-a Zagreb. On je jedini još živ od svih liječnika s te fotografije. U prvom planu na slici je on, pokraj dr. Vesne Bosanac je dr. Juraj Njavro, pa dr. Tomislav Vlahović, dr. Stanko Kušt, ispod njega dr. Boris Kratofil i ispred njega dr. Ivica Matoš.
- Dr. Bosanac, koju smo svi zvali Vesna, se preko noći našla u situaciji koja se najbolje može nazvati 's neba pa u rebra' i u njoj se izvrsno snašla, unatoč svemu. Svakodnevno je morala odlučivati o teškim stvarima. Koordinirala je, organizirala, dopisivala se s vlastima, bavila se liječničkim obavezama.. - snažne su to uspomene za dr. Jelinčića.