Povodom 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata donosimo vam specijal o Trećem Reichu i njihovom vođi Adolfu Hitleru, čovjeku koji je započeo najveće krvoproliće u povijesti. U prvom dijelu opisujemo kako je nekadašnji teklić iz Prvog svjetskog rata bio shrvan i očajan zbog poraza u Velikom ratu. Osjećaj poniženja iz 1918. postao je središnjim načelom čitava Hitlerova života do njegovoga nasilnoga kraja u bunkeru u Berlinu
Kraj njemačke demokracije završio je tako samo 14 godina nakon njezina početka. Hitler, vjerojatno najpoznatiji vojnik iz Velikog rata, bio je očajan kad je čuo za rođenje prve njemačke demokracije 1919. godine.
Naime, kada se Hitler, onesviješten i privremeno oslijepljen od bojnog plina u posljednjim tjednima rata, 12. studenog 1918 probudio u vojnoj bolnici u pruskom gradu Pasewalku, piše Robert Gerwarth u svoj knjizi Pobijeđeni - Zašto nije završio Prvi svjetski rat 1917.- 1923., osjetio je da se svijet oko njega promijenio do neprepoznatljivosti. Nekoć moćna Carska njemačka vojska, u kojoj je služio kao teklič, potpuno se urušila. Kaiser je abdicirao suočen s revolucionarnim metežom. Hitlerova domovina, Austro-Ugarska, nije više postojala.
Čuvši vijest o porazu Centralnih sila, osjetio je duševni slom: 'Bacio sam se na krevet, zagnjurio užareno čelo u jastuk i perje. Nisam zaplakao od dana kad sam stajao kraj majčina groba. Sad nisam mogao ništa drugo učiniti'.
Hitlerovo zanimanje za socijalizam bilo je kratkog vijeka
- Osjećaj poniženja iz 1918. postao je središnjim načelom čitava Hitlerova života do njegovoga nasilnoga kraja u bunkeru u Berlinu. Čak i njegove posljednje zapovijedi iz travnja 1945. ustrajavale su na tome da se ne ponovi 1918. da ne bude nove verzije 'kukavičke' kapitulacije sa završetka Prvoga svjetskoga rata. Njemačka i njezin narod će izgorjeti, izjavio je, prije nego što se dogodi ikakav uzmak ili predaja.
Hitler je postao radikalan zbog rata, posebice zbog poraza Centralnih sila ali nije bio potpuno siguran naginje li njegov ekstremizam prema ljevici ili desnici. Doista, kad se demobilizirao i vratio u München, kratko vrijeme je radio u propagandnom odjelu revolucionarne vlade Kurta Eisnera, zadužen da drugim vojnicima tumači što je demokracija, prije nego što je u travnju 1919. izabran u vojničko vijeće Münchenske Sovjetske Republike. Ali Hitlerovo zanimanje za socijalizam bilo je kratkog vijeka i uskoro se pridružio krajnjoj desnici.
Kad se zaposlio u Reichwehru kao instruktor i povjerljiv doušnik, Hitler je najprije posjetio neku pivnicu gdje se u travnju 1919. održavao sastanak radikalnog desnog krila Njemačke radničke partije (Deutsche Arbeiterpartei, ili DAP). On je uskoro preuzeo kontrolu nad partijom koja se preimenovala u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju (NSDAP).
U tom času još nije bio potpuno artikuliran Hitlerov jedinstven pogled na svijet iz kasnijih godina - jasno naglašena rasna doktrina, biološki antisemitizam i nasilni ekspanzionizam - premda je u svojim ranim govorima iz 1919. označavao Židove kao glavne neprijatelje Njemačke.
U to vrijeme Hitlera je oblikovalo iskustvo neprekidne krize, od rata do poraza i revolucije, od mirovnih ugovora iz 1919. do općeg onovremenog predmnijevanja da se Njemačka nalazila na rubu građanskog rata - objašnjava autor Gerwarth u svojoj knjizi.
Ispravljao povijesne nepravde nanijete Njemačkoj
Hitler se došavši na vlast često osvrtao na 'poratne' godine u svojim govorima i kroz simbolične poteze. Njegova odluka, primjerice, da se primirje u lipnju s Francuskom potpiše u istom željezničkom vagonu u šumi kod Caompiegnea, gdje su Nijemci bili priznali poraz u studenom 1918. bila je bremenit čin čije se značenje posvuda razumjelo i ocijenilo kao pripojenje Danzinga i zapadne Pruske prethodne godine: Führer je ispravljao povijesne nepravde nanijete Njemačkoj na završetku Velikog rata.
- U predvečerje Drugog svjetskog rata bilo je mnogo mane demokracija u Europi nego prije Velikoga rata. Čak i u dvjema glavnim državama pobjednicama, u Francuskoj i Britaniji, ekonomska nestabilnost potaknula je rast ekstremističkih pokreta. Iako nikada nije bio stvaran pretendent za vlast, Oswald Mosely je tvrdio da je njegov Britanski savez fašista imao 50 tisuća članova na vrhunsku popularnosti 1934.
Vladavinu zakona zamijenio policijski teror
Od dana kad je Hitler postao kancelarom, počeo je neumoljivi ritam rasnog terora. U veljači 1933. ukinuti su sloboda govora, okupljanja, medija i ostala temeljna prava. Već nekoliko dana nakon dolaska na vlast Hitler je objavio jednodnevni bojkot svih židovskih prodavaonica i lokala - mjereći, da se tako izrazimo, temperaturu njemačkog antisemitizma, želeći utvrditi hoće li doći do prosvjeda ili općeg prešutnog pristanka.
- Bojkot je održan 1.travnja 1933. i podržan je - zapisao je Goebbels u dnevnik - 'uz primjerenu disciplinu...Velika moralna pobjeda za Njemačku: cijelom svijetu pokazali smo da se u djelovanju možemo pozvati na cijelu naciju, bez najmanjih incidenata'. I to je bila istina. Nitko nije mogao ne primijetiti bojkot - no većina ljudi ipak je i dalje bila posve pasivna. Hitler je brzo i bezobzirno nametao volju njemačkom narodu i gušio mogućnosti za pobunu. Službene opozicije nije bilo, budući da Reichstag gotovo i nije zasjedao i u njemu se više nisu vodile rasprave. Govorio je isključivo der Führer- piše u svojoj knjizi Izgubljeni život Eve Brauna autorica Angela Lambert.
U srpnju 1933. kad je Nacistička stranka postala jedinom zakonitom strankom, oporba je stavljena izvan zakona. Vladavinu zakona zamijenio je proizvoljni policijski teror.
Suosjećanje, poniznost i ljubav prema susjedu nacistička je elita proglašavala karakternim slabostima, dok je rasni fanatizam, u kojem je prednjačio i koji je provodio SS, počeo provaljivati na ulazna vrata, koja su oduvijek štitila ljude u vlastitom domu. Djeca su uhodila roditelje, roditelji susjede, mušterije prodavače - nitko se nigdje nije osjećao sigurno.
U ožujku 1933. sedam tjedana nakon što je Hitler postao kancelar, u Dachauu, nadomak Münchena, otvoren je prvi koncentracijski logor.