Žuti taksi probija se kroz paru iz šahta, neonska svjetla se razlijevaju po mokrom asfaltu, a čovjek za volanom izgleda kao da je na rubu - i da ga samo još jedan pogrešan pogled dijeli od katastrofe. Tako počinje "Taksist" ("Taxi Driver"), film Martina Scorsesea iz 1976. godine, koji i danas djeluje kao hladan tuš: ružan, hipnotičan i zastrašujuće aktualan.
Slikovit je to opis filma koji je 1994. uvršten u Nacionalni filmski registar SAD-a kao "kulturno, povijesno ili estetski značajno djelo". Ovo je film koji se čuva kao dokaz jednog vremena, ali istovremeno može poslužiti i kao upozorenje. Tu je i ikonična rečenica, odnosno Travisov monolog pred ogledalom, s rečenicom "You talkin' to me?", a ona je potpuno improvizacija Roberta De Nira. Schraderov scenarij samo je naznačio da Travis gleda svoj odraz, a De Niro je spontano izgovorio tu sad već kultnu repliku. Danas je to jedan od najcitiranijih filmskih momenata ikad.
Robert De Niro glumi Travisa Bicklea, 26-godišnjega vijetnamskog veterana i noćnog taksista, koji je izmoren nesanicom, pije šaku tableta, vozi opasnim kvartovima New Yorka, koje odišu kriminalom, prostitucijom i moralnim padom tih sedamdesetih godina.
Mučeći se s usamljenošću, Travis dane provodi u pornografskim kinima i besciljnim vožnjama, prezirući "ološ" koji viđa na ulicama i maštajući o "čišćenju prljavštine" grada. Život mu nakratko dobiva svrhu kad upozna Betsy (Cybill Shepherd), privlačnu volonterku u predsjedničkoj kampanji senatora Charlesa Palantinea (Leonard Harris).
Neko ju je vrijeme uhodio, pa pomislio kako imaju iste probleme, odnosno da je usamljena poput njega. U početku zbunjena, ipak ju je uspio nagovoriti na spoj, ali ubrzo uviđa kako mu baš i ne ide dobro s "običnim" ljudima. U svom nesnalaženju u normalnom svijetu, na spoj ju je odveo u pornografsko kino, nakon čega mu se Betsy više nije javila. U pokušaju bijega od svodnika "Sporta" Matthewa (Harvey Keitel), u njegov taksi ulazi prostitutka Iris (Jodie Foster). Rastrgan iznutra, Travis osjeća potrebu da spasi Iris od života na ulici. Kako mu se psihičko stanje pogoršava, tako on počinje intenzivno trenirati, ilegalno nabavlja nekoliko komada oružja i postaje opsjednut idejom da nasilno promijeni stvari. Travis najprije planira ubiti senatora Palantinea tijekom predizbornog skupa, no osiguranje ga otkrije i on bježi. Potom, u napadu "osvetničke pravde", upada u lokalni bordel, gdje ubija Sporta, njegova suradnika i još jednoga klijenta kako bi izbavio Iris. U krvavom obračunu i sam biva teško ranjen. Dolazak policije zatiče ga kako krvav i na rubu svijesti simulira pucanje sebi u glavu prstom, okružen mrtvim tijelima...
Kako bi se uživio u ulogu, Robert De Niro je doista postao taksist na mjesec dana. Položio je vozački ispit za taksi i radio smjene do 12 sati vozeći prave mušterije po New Yorku. Postoje priče da su ga neki putnici prepoznali jer samo dvije godine ranije gledali su ga u "Kumu II". De Niro bi samo odmahnuo da ga miješaju s "nekim glumcem". Posebne pripreme imala je i Jodie Foster. U vrijeme snimanja filma imala je tek 12 godina pa je morala proći psihološku procjenu prije snimanja kako bi se utvrdilo da može podnijeti iznimno težak materijal filma. Produkcija je angažirala i njezinu stariju sestru Connie Foster (19) kao dvojnicu za pojedine scenu. Connie se pojavljuje umjesto Jodie u kadrovima koji su smatrani neprikladnima za dijete u sceni, primjerice, u kojoj Iris s mušterijom leži u krevetu u dalekoj sjeni, to je zapravo Connie. Osim Foster, i drugi glumci bili su relativno mladi ili na početku karijere - De Niro je imao 32 godine, bio je svježe nagrađen Oscarom; Harvey Keitel je imao 36, tek je gradio ime; Cybill Shepherd bilo je 26...
Kada je izašao 1976., "Taksist" je odmah izazvao veliko zanimanje i uglavnom oduševljenje kritike. Film je pohvaljen zbog autentičnog prikaza mračnih slojeva New Yorka i upečatljivih glumačkih ostvarenja. Roger Ebert, ugledni kritičar Chicago Sun-Timesa, nazvao ga je odmah "jednim od najvećih filmova koje je ikad gledao", ističući da Scorsese "stvara pakao od ulica prekrivenih parom i zločinom, ali publika ne može skrenuti pogled jer je prikaz tako hipnotičan". Neki su zamjerali ekstremno nasilje u završnici i moralnu dvosmislenost filma. Konzervativniji krugovi bili su šokirani prikazom 12-godišnje djevojčice u svijetu prostitucije, iako je sve snimljeno diskretno, sve je ipak izazivala rasprave o zaštiti djece glumaca.
Redatelj Martin Scorsese ističe telefonski poziv Travisa Betsy kao ključnu scenu filma. U tom trenutku kamera se pomiče s Travisa na prazan hodnik jer je, prema Scorseseu, "bol Travisova odbijanja prevelika da bi se gledala direktno". Taj se potez analizira na filmskim školama kao primjer "vizualnog pripovijedanja emocije".
Paul Schrader napisao je scenarij kao da piše "ispovijed čovjeka koji tone". Inspirirao se, među ostalim, dnevnicima Arthura Bremera, poznatog po pokušaju atentata na političara Georgea Wallacea 1972. godine. U Travisovim mislima stalno odzvanja ista stvar: želja da ga netko primijeti, da nešto "znači", a ako ne može drukčije, onda može makar kroz nasilje. Bernard Herrmann, skladatelj koji je ranije radio s Alfredom Hitchcockom, preminuo je svega nekoliko sati nakon što je završio svoj rad na glazbi za "Taksista", na Božić 1975. godine. Film je stoga posvećen njemu. Iste godine Herrmann je dobio i posmrtnu nominaciju za Oscara za "Taksista", kao i za film "Opsesija", ali nagradu ipak nije osvojio.
Te 1977. godine "Taksist" je imao još tri nominacije za Oscar - za najbolji film, najbolji glumac (De Niro) i najbolju sporednu ulogu (Jodie Foster), no nitko nije osvojio "zlatni kipić". Film je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu 1976., što je Scorseseu priskrbilo svjetsku afirmaciju. Jodie Foster je iste godine u Cannesu dobila posebnu nagradu kao mlada glumačka nada, a osvojio je i dvije Bafte, opet Jodie Foster te Bernard Herrmann za najbolju originalnu glazbu.
Godinama se povlačila ideja o mogućem nastavku "Taksista" ili ponovnoj suradnji Scorsesea, De Nira i Schradera s likom Travisa. Negdje otprilike 2010-ih spominjala se ideja da bi Scorsese i "danski provokator" Lars von Trier zajedno radili na nastavku, no od toga na kraju ipak nije bilo ništa.