Djevojke iz grupe Lelek oduševile su nastupom u prvom polufinalu Eurosonga pjesmom "Andromeda". Osim upečatljivih vokala i vizualnog identiteta, važan detalj njihova nastupa su i tetovaže po kojima su postale prepoznatljive čim su stupile na pozornicu ovogodišnje Dore.
Još uoči njihova nastupa je šef hrvatske delegacije, Tomislav Štengl, komentirao zahtjevne pripreme prije nego što stanu na pozornicu.
- Cure imaju zahtjevan makeup s obzirom na tetovaže i frizure, koje trebaju biti u skladu. Pripreme za probu počinju 5-6 sati ranije - rekao nam je ranije. Mnogi su se pitali što točno stoji iza zamršenih simbola njihovih tetovaža, a riječ je o nečemu puno dubljem od puke estetike.
Te tetovaže izravna su posveta drevnom i gotovo zaboravljenom običaju Hrvatica iz Bosne i Hercegovine poznatom kao sicanje, tradiciji koja je doslovno spašavala živote.
Običaj je to koji pripovijeda priču o otporu, vjeri i neizbrisivom identitetu upisanom izravno u kožu žena koje su ga nosile. Za djevojke iz Leleka, ti simboli predstavljaju 'tijelo kao mjesto na kojem se lomila povijest', odajući počast generacijama pretkinja čija je žrtva utkana u njihovu umjetnost.
Sicanje, u nekim krajevima poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Iako njegovi korijeni sežu u predslavenska, pa čak i pretkršćanska vremena, masovnu primjenu i specifično značenje dobio je nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine. U tom mračnom razdoblju, sicanje je postalo moćan alat za očuvanje identiteta i zaštitu od nasilne asimilacije.
Glavni cilj bio je spriječiti odvođenje djece. Roditelji su tetovirali svoju djecu, nadajući se da će ih tako zaštititi od zloglasnog 'danka u krvi', prakse kojom su osmanski osvajači odvodili dječake kako bi ih preobratili na islam i unovačili u janjičare. Još češće su se tetovirale djevojčice i mlade žene.