Osebujna pjevačica koja spaja različite glazbene žanrove, Irma Dragičević, s pjesmom 'Ni traga' spremna je osvojiti ovogodišnju Doru. Iskustva na toj velebnoj pozornici već ima, a ne nedostaje joj ni motivacije ni inspiracije kako bi se gledateljima i slušateljima predstavila u najboljem mogućem izdanju.
Kako bi se opisala, što te motivira, što raduje, što rastužuje?
Prije svega sam vrlo emotivna, vedra, uporna i hrabra osoba. Raduju me male stvari; rekla bih one nevidljive kao što su uspjesi bližnjih, dobra glazba, putovanja, osjećaj da sam nekome prenijela emociju kroz svoju glazbu ili ga bar razveselila. Rastužuju me nepravda i površnost, nepoštovanje drugih. Najviše me motivira da ono što radim ima smisao i da iza toga mogu stati, a to se pokazuje kroz koncerte, publiku i stvari koje radim već dugi niz godina.
Kada je i kako krenuo tvoj glazbeni put?
Moj glazbeni put započeo je vrlo rano, još u djetinjstvu, sa samo četiri godine krenula sam na pjevanje u DND Varaždin kod Zdenke Knapić. Nakon toga, paralelno sam upisala osnovnu glazbenu školu u Varaždinu gdje sam svirala violončelo te sam kasnije nastavila u klasi Blanke Tkalčić solo pjevanje, a nakon toga je uslijedilo akademsko obrazovanje kod prof. Lidije Horvat Dunjko. Glazba mi nikada nije bila hobi, nego prostor u kojem sam se osjećala sigurno i prepoznato. Kroz školovanje, kazalište i operetu gradila sam disciplinu, tehniku i poštovanje prema glazbi, kolegama i publici.
Tko ili što ti je bilo najveća inspiracija na tom putu?
Inspiraciju sam crpila iz različitih izvora – od velikih klasičnih diva do suvremenih izvođača poput Beyonce, Whitney Houston, Céline Dion i domaćih poput Vanne, Nine Badrić, Divas, Tereze Kesovije. No, najveća inspiracija uvijek mi je bila moja mama Branka koja me naučila radu, upornosti, strpljenju i onom najvažnijem: da uvijek ostanem svoja.
Kako balansiraš privatni život i intenzivne pripreme za scenske nastupe?
Balansiranje nije uvijek lako, ali sam naučila koliko je važno sačuvati unutarnji mir i to tek sada u 30ima. Trudim se odvojiti vrijeme za sebe, bez glazbe i obaveza, ali je i to ponekad izazov jer te uvijek nešto čeka – neki svakodnevni poslovi. Jako sam organizirana i volim da je sve po PS-u pa ponekad zapravo sama sebi zadam puno toga.
Zapravo mi je pozornica, pjevanje i nastupanje odmor za dušu i um, a mislim da se puno kolega može složiti sa mnom.
Kada nisi na pozornici ili u studiju, čime voliš ispuniti slobodno vrijeme?
Rekla bih da imam svoje dvije suprotne strane. Ili sam u tišini u prirodi i provodim vrijeme uz čitanje ili odem na neki ludi tulum i dolazim "kasno" doma, ali to sam ja i takve stvari me pune i vraćaju u ravnotežu. Naravno, bez dobrog društva nema dobre zabave i odmora. Važno je naglasiti da je ovaj drugi dio uvijek nakon nekog uspješnog koncerta ili predstave hahah.
Što ti je bilo najizazovnije u prelasku iz opernog i kazališnog svijeta u pop/crossover glazbu?
Iskreno na radim neku veliku razliku, to sam sve ja i u tome uživam, a sama lakoća transformiranja dolazi s godinama. Mislim da kad ti dragi Bog pokloni talent, onda ga moraš njegovati i dijeliti s drugima. Tom mišlju se uvijek vodim.
Drugi put nastupaš na Dori – koje su najveće razlike između "Enigme" i "Ni traga"?
"Enigma" je bila pjesma koja je probila led na toj pozornici i ostavila je snažan dojam na sve gledatelje i fanove Eurosonga, dok je pjesma "Ni traga" puno raskošnija, s novim zvukom te ima drugačiju poruku od "Enigme". Introspektivnija je i tiša. Obje pjesme su vokalno zahtjevne, ali to jesam ja i takva se želim predstaviti našoj publici.
Kako si se odlučila ponovno prijaviti na Doru?
Prošlogodišnje iskustvo, koliko god bilo teško, zapravo me dodatno očvrsnulo. Osjetila sam da priča s Dorom za mene nije završena i da imam još puno toga za reći - ovaj put mirnije, zrelije i još sigurnije u sebe, sa sjajnom pjesmom i timom koji stoji iza mene.
Iskreno, nisam ni razmišljala o tako brzom povratku na Doru. Nudile su mi se pjesme za Doru, ali nisam bila baš zainteresirana. U dogovorima s mojim autorima trebao je izaći singl "Ni traga", no naknadno smo odlučili prijaviti istu pjesmu na Doru. Tako da je razlika u ekipi spontana i prirodna. Plus, ja uvijek volim dati svjež duh i unijeti neke novosti.
Što si naučili na lanjskoj Dori što ti je pomoglo ove godine?
Naučila sam slušati sebe i postavljati granice. Također sam shvatila koliko je važno imati ekipu kojoj vjerujete i kako ostati fokusiran. Dodatno me motivira osjećaj da sada dolazim s pjesmom koja je potpuno moja i s ekipom u koju vjerujem. Dora je i dalje najjača domaća platforma za glazbu u Hrvatskoj i šire, te se želim na njoj predstaviti onakva kakva stvarno jesam - autentična ja.
Koliko je crossover stil utjecao na novu pjesmu?
Crossover stil je sastavni dio mog identiteta. U "Ni traga" već se u početku pjesme čuje taj moj operni duh (unatoč tome što mnogi misle da je to back vocal na početku) te kroz pjesmu donosim malo etno atmosferu, a na samo kraju pokažem svu svoju raskoš i to me iskreno baš zabavlja.
Kako se pripremaš za Doru i što možemo očekivati od nastupa?
Uz koreografske pripreme, konačno sam malo stala i odmorila nakon napornog 12. mjeseca. Uz dobru hranu, koju volim sama pripremati, i druženje, tu su poneke masaže i beauty tretmani. Ove godine u timu imam sjajnog redatelja i koreografa Igora Barberića. Velika mi je čast i zadovoljstvo što je pristao raditi na mojoj pjesmi. Nakon proba za mjuzikl "The Six", osjećam da je točno to što nam je prošle godine nedostajalo. Intiman je, ali i raskošan, ne želim puno otkrivati… očekujte spektakl.
Kako su te kazalište i mjuzikl oblikovali kao izvođačicu?
Naučili su me disciplini i upornosti, i zahvalna sam da je moj put tako svestran te od svega naučenog uvijek nešto iskoristim u live nastupima, a ovaj put na Dori. Mislim da je jasna razlika između nekog tko prvi puta nastupa na ovakvoj sceni i nekog tko je tu već desetljeće i osjeća se kao kod kuće.
Što ti je najteže, a što najdraže u pjevanju ovakve pjesme uživo?
Najteža je kontrola emocije, daha i koreografije – da ostanem prisutna, stabilna i fokusirana na sve elemente koje smo zamislili za nastup. A najdraže mi je, naravno, pjevanje, kostimi i kad to sve kasnije ostane dokumentirano.
Koji dio stvaranja ti daje najviše zadovoljstva?
Najviše me veseli ta organizacija i logistika dok se stvari još ne krenu raditi i stvarati, a nakon toga definitivno onaj finalni proizvod. Nastup uživo, pjesma, spot – uživam jednako u stvaranju i u izvođenju projekta. Tko zna, možda nekad kasnije postanem neki menadžer ili producent.