Glumac Dustin Hoffman rođen je 8. kolovoza u Los Angelesu, a ime je dobio po glumcu Dustinu Farnumu. Nakon srednje škole upisao je fakultet sa željom da završi medicinu, no od studija je odustao s 19 godina kako bi se posvetio glumi. Njegova teta upozorila ga je onda da ne može biti glumac jer "nije dovoljno lijep". Preselio se u New York, gdje je godinama radio razne poslove kako bi preživio, dok je istodobno tražio priliku na kazališnim daskama i televiziji. Ubrzo je ostvario zapažene uloge na Off-Broadway sceni, za koje je osvojio prestižnu nagradu Obie, čime je privukao pozornost filmskih producenata.
Prvi veliki iskorak dogodio se 1967. godine kada je, nakon manje uloge u komediji "The Tiger Makes Out", dobio glavnu ulogu u filmu "Diplomac". Redatelj Mike Nichols povjerio mu je lik Benjamina Braddocka, mladog diplomanta koji se nakon završetka studija osjeća izgubljeno i bez jasnog životnog cilja te započinje aferu sa znatno starijom udanom ženom. Hoffman je tada imao 30 godina, iako je glumio 21-godišnjaka. Film je postao jedan od najvećih hitova svojega vremena i pogodio duh generacije mladih Amerikanaca razočaranih društvenim normama, pretvorivši Hoffmana preko noći u zvijezdu.
Samo dvije godine kasnije uslijedio je još jedan filmski klasik. U drami "Ponoćni kauboj", koja je osvojila Oscara za najbolji film 1969. godine, Hoffman je utjelovio bolesnog i siromašnog skitnicu "Ratsa" Rizza. Njegovo prijateljstvo s nesretnom muškom prostitutkom, kojeg je glumio Jon Voight, ostalo je jedno od najupečatljivijih partnerstava u povijesti američkog filma.
Sedamdesete godine obilježile su niz iznimno zahtjevnih uloga. U filmu "Little Big Man" tumačio je čovjeka koji svjedoči tragediji američkih domorodaca, u kontroverznom "Straw Dogs" prikazao je naizgled mirnog matematičara prisiljenog na nasilnu obranu vlastitog doma, dok je u biografskoj drami "Lenny" utjelovio legendarnog komičara Lennyja Brucea. U kriminalističkoj drami "Straight Time" glumio je bivšeg zatvorenika koji ne uspijeva pobjeći od kriminalne prošlosti. Veliko priznanje stekao je i u političkom filmu "Svi predsjednikovi ljudi", gdje je igrao novinara Carla Bernsteina tijekom istraživanja afere Watergate zajedno s Bobom Woodwardom, kojega je utjelovio Robert Redford.
Nakon nekoliko nominacija za Oscara, Hoffman je 1980. godine napokon osvojio zlatni kipić za najbolju mušku ulogu zahvaljujući filmu "Kramer protiv Kramera". U dirljivoj priči o ocu koji se sam brine za sina nakon raspada braka pokazao je iznimnu emocionalnu dubinu. Već nekoliko godina kasnije ponovno je briljirao u komediji "Tootsie", u kojoj glumi nezaposlenog glumca koji se prerušava u ženu kako bi dobio posao u televizijskoj sapunici, što mu je donijelo još jednu nominaciju za Oscara. Osamdesete su za njega bile uspješne i na kazališnim daskama. Hoffmanova izvedba Willyja Lomana u broadwayskoj predstavi "Smrt trgovačkog putnika" Arthura Millera izazvala je oduševljenje publike i kritike, a televizijska adaptacija donijela mu je nagrade Emmy i Zlatni globus. Godine 1988. osvojio je i drugog Oscara za ulogu Raymonda Babbitta u filmu "Kišni čovjek". Njegova interpretacija autističnog savanta ostala je jedna od najpoznatijih u povijesti filma.
Devedesete godine donijele su nekoliko manje uspješnih visokobudžetnih projekata poput "Hooka", "Billyja Bathgatea", "Heroja", "Outbreaka" i "Spherea", no Hoffman je ponovno zablistao u satiri "Wag the Dog" iz 1997. godine. U ulozi beskrupuloznog holivudskog producenta koji sudjeluje u izmišljanju rata kako bi se manipuliralo javnošću zaradio je svoju sedmu nominaciju za Oscara. Ni u novom tisućljeću nije usporio. Pojavio se u filmovima "Stranger Than Fiction", "Mr. Magorium's Wonder Emporium", "Last Chance Harvey" i "Barney's Version", dok je mlađoj publici postao poznat kao glas majstora Shifua u animiranom serijalu "Kung Fu Panda". Okušao se i na televiziji u HBO-ovoj seriji "Luck", a kasnije je nastupio u filmu "Chef", televizijskoj adaptaciji Dahlove priče "Esio Trot" te hvaljenoj drami "The Meyerowitz Stories (New and Selected)".
Posebno poglavlje njegove karijere započelo je 2012. godine kada je, u 75. godini života, debitirao kao filmski redatelj. Njegov film "Quartet" naišao je na vrlo pozitivan prijem publike i kritike. Iste godine primio je i jedno od najvećih američkih priznanja za doprinos umjetnosti, počast Kennedy Center Honors.
Ima petero djece iz dva braka
Dustin Hoffman upoznao je Anne Byrne 1963. godine, a vjenčali su se u svibnju 1969. Hoffman je posvojio Karinu, kćer koju je Anne dobila u prethodnom braku, a iste godine par je dobio i zajedničku kćer Jennu, rođenu 15. listopada 1969.
Početkom sedamdesetih godina živjeli su u njujorškoj četvrti Greenwich Village, u zgradi koja se nalazila pokraj gradske kuće u kojoj su tada boravili pripadnici radikalne organizacije Weather Underground. Godine 1970. u podrumu te kuće slučajno je eksplodirala bomba, pri čemu su poginule tri osobe. Hoffmana su vidjeli među okupljenima na ulici neposredno nakon tragedije u dokumentarnom filmu "The Weather Underground" iz 2002. godine. Njegov brak s Anne Byrne završio je razvodom 1980. godine.
Nakon rastave Hoffman je započeo vezu s Lisom Gottsegen, koju je poznavao još od djetinjstva jer su njihove obitelji godinama bile bliske. U vrijeme kada su se ponovno zbližili, Lisa je privodila kraju studij prava. Vjenčali su se 12. listopada 1980. te zajedno dobili četvero djece: sina Jacoba Edwarda, kćer Rebeccu Lillian, sina Maxwella Geoffreyja te kćer Alexandru Lydiju, poznatu pod nadimkom Ali.
U jednom intervjuu Hoffman je otkrio kako su sva njegova djeca iz drugog braka prošla tradicionalne židovske obrede punoljetnosti. Istaknuo je i da danas svoju židovsku vjeru prakticira predanije nego u mlađim godinama, premda žali što nikada nije uspio tečno naučiti hebrejski jezik.