U Jugoslaviji su ‘70-ih i ‘80-ih samo tri čovjeka smjela nositi bijelo odijelo. Bili su to Tito i dva Gorana: Goran Milić i Goran Bregović. Bregović je pokazao kako se od rocka može napraviti industrija. Šef beogradske milicije mislio je da će koncert Bijelog dugmeta na Hajdučkoj česmi moći osiguravati desetak njegovih ljudi, a na koncert je došlo između 70.000 i 100.000 ljudi... Nakon Titove smrti 1980. scena je eksplodirala od kreativnosti kakva nikad prije i nikad kasnije nije viđena. Prljavo kazalište pjevalo je “Ja sam za slobodnu mušku ljubav”, Idoli su bili slavni s “Maljčikima” i “Retko te viđam sa devojkama”, dok je Johnny Štulić punio klubove pjevušeći o Poljskoj. “Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne, Gdanjsk osamdesete, držali smo palčeve. Rudari, studenti, brodogradilište, svi mi... Poljska nije nikad, nije nikad dala kvislinga...”. Njegovi portreti, koje su radili Mio Vesović i Igor CC Kelčec ušli su u povijest s njim. Nitko ga se nije usudio privesti, kao što se dogodilo Zabranjenom pušenju, čija je doskočica “crko Maršal” ušla u narodnu predaju pa se i danas koristi kad god crkne neka sprava. Novi val, pastirski rok, sve je to povijest, ona prava, velika, koncentrirana, koja se ne zaboravlja jer utiskuje najdublje pečate. Ukratko, tko nije osjetio duh tog vremena, ima za čime žaliti...
POGLEDAJTE VIDEO:
Dubrava sedamdesetih godina. U prkosnom i ne baš na odveć dobrom glasu zagrebačkom kvartu u to se doba “rađao” jedan od najvažnijih rock bendova. Davorinu Bogoviću (58) iz zvučnika je u kući treštao rock’n’roll, majka Božena bila je tome “ambasador”, no mlađahni Rinči u to je doba svirao harmoniku.
- Dolazio sam iz rokerske obitelji, majka mi je to usadila. Već sam tad znao čime se želim baviti u životu - kaže Rinči Bogović.
Neobuzdane i vesele naravi bio je i tad, a imao je 15 godina kad je išao iz škole i, nasreću, glasno pjevao Beatlese. Čuli su ga mulci iz ulice i ubrzo osnovali bend.
Bila je 1976., a bend, u kojemu su još bili Hrastek, Šćepović i Cvetković, zvao se Ciferšlus. Godinu potom bendu su pridružili Jasenka Houru, koji je imao i nešto opreme, što mu je bio dobar poguranac.
- U Jaji smo pronašli beskompromisnog dečka. Odmah smo se skompali - prisjetio se Rinči.
Bendu su promijenili ime 1977. i nazvali se Prljavo kazalište.
- Razmišljali smo i o imenu Zarazna bolest, no kako smo svi bili ovisnici o Alanu Fordu, a na Broadwayu je bila predstava o jednoj epizodi, postali smo Prljavo kazalište - kaže nam prvi pjevač benda.
Houra je rođen u Čađavici, blizu Virovitice. Bio je solidan učenik, a u muzičkoj školi svirao je melodiku i udaraljke. Gitaru baš i nije dirao, stajala je u kući, a Jaju je više zanimala lopta. Dok mu prijatelj nije pokazao nekoliko akorda.
- Presudio je koncert Rolling Stonesa 1977. U sportu smo bili malo tanki pa sam se prebacio na muziku. Fascinacija koncertom učinila je to da se želim i ja time baviti. Mogao sam i trafike pljačkati, ali ovako nismo nikome naudili - otkrio je Houra početke benda.
Te prve dane opisuje kao “krvav” rad. Snalazili su se na sve načine, a sve ih je vodila velika želja - muzika.
- Neprestano smo vježbali, to nam je bilo važno. I nismo birali gdje, sjećam se da smo ponekad svirali u garaži, a nekad i kod automehaničara. To bi potrajalo, pa bi Bogović, kad bi se malo umorio, išao spaavati u neku kutiju malu, nikome nije jasno kako se uopće ugurao tamo. I kako je mogao spavati dok smo mi lupali i galamili - kaže Houra.
Prvi album “Prljavo kazalište” izdali su 1979. Kao prekretnicu Bogović ističe kad su bili predgrupa Bijelom dugmetu na stadionu JNA u Beogradu. Oni su već bili zvijezde, a Prljavci tek na putu da to postanu.
- Bili smo neopterećeni, je.... izgledali i zvučali. Bilo je to drugačije od njihova pastirskog zvuka. Dali smo publici vjetar, za razliku od povjetarca - rekao je Rinči.
Kako kaže Houra, za razliku od današnjih vremena, tad su se puno više družili. Prljavci su, primjerice, često svirali s grupom Film. Početkom osamdesetih počeli su i lagani problemi s Davorinom, kojeg su zamalo zamijenili Davorom.
- Na probu je došao Gobac, no tad je bio stvarno premlad pa je Rinči ostao još neko vrijeme - otkrio je Jajo.
I Bogović je priznao da je tad bilo s njim teško surađivati. Volio je blagodati i privilegije rokerskog života.
- Bio sam pun love, ponekad trošio i 1000 tadašnjih maraka na dan. Kad bih igrao nogomet s ekipom iz kvarta, kupio bih nam Dom Perignon - rekao je Rinči, koji je otišao na more, a bend u najbolji studio za snimanje u Europi, u švedski Malmö. Nisu mogli doći do Rinčija pa je “Heroj ulice” morao pjevati Houra.
- Nije to za mene bio preveliki problem, Rinčija sam oduvijek gledao baš takvog kakav je, nisam očekivao da bude drugačiji - objasnio je Houra.
Opet su nastavili, ali do konačnog razlaza je došlo ubrzo.
- Bio je 29. kolovoza 1984., kad su mi rekli da više neću pjevati ja nego Bodalec. Začudo, nije mi se svijet srušio, otišao sam na more - rekao je Bogović. Mladen Bodalec (60) bio je prateći vokal pa mu nije bilo problem pjevati.
- Nije bilo lako zamijeniti Bogovića, publika je navikla na njegov glas. No dočekao sam i svojih pet minuta - rekao je Bodalec.