U filmu ima i mnogo anegdota koje su ispričali njegovi kolege i prijatelji, pa iako je film u cjelini potresan, gledatelje će na mnogo mjesta i nasmijati.
Kako ste došli na ideju da snimite dokumentarac o Veselku Tenžeri, novinaru za kojega se pričalo da kritikama može proslaviti ili ‘pokopati’ nekog?
Posve je nevjerojatno da do danas, a prošlo je 35. godina od smrti Veselka Tenžere, nikome nije palo na pamet da o njemu snimi dokumentarni film. Znati da je u našoj bliskoj prošlosti živjela jedna tako iznimna osoba, jedan doslovno genij pisane riječi, a pritom to prepustiti zaboravu - za mene je bilo posve neprihvatljivo. Čekala sam trenutak, a on se dogodio kad sam prestala raditi ‘Pola ure kulture’, da predložim dokumentarac o njemu.
Koliko dugo ste ga snimali?
Rad na dokumentarcu, čiji je producent HRT, oduljio se zbog te nesretne epidemije, iako sam vrlo brzo nakon što mi je lani u listopadu u Dokumentarnom programu odobreno snimanje imala gotov scenarij i dogovorene sve sudionike koji su govorili o Tenžeri. Moja prvotna želja bila je da film bude emitiran na datum njegove smrti, 20. veljače, ali to je doista bilo nemoguće ostvariti. Gledatelji HTV-a ipak će film vidjeti ove 2020., kad se obilježava 35 godina od njegove tragične smrti.
Nedostaje li danas takvih novinara poput njega?
Naravno da nedostaje. Ali ne treba tu biti previše strog jer Tenžera je svojim pisanjem i mišljenjem postavio tako visoke kriterije da ih je malo tko (ako itko?) uspio doseći, i to ne samo u hrvatskom novinarstvu, nego i u hrvatskoj književnosti. Kao što ističu gotovo svi u dokumentarcu, on nije bio novinar u klasičnom smislu, on je bio prije svega pisac.
Proučavajući Tenžeru, što vas najviše fascinira iz njegova života, pisanja...?
Veselko Tenžera je metafora našeg odnosa prema kulturnim veličinama, odnosa politike prema ljudima koji misle svojom glavom. Ako je ta glava pritom još tako pametna i neovisna kao što je bila Tenžerina, to gore po nju! Živio je na rubu egzistencije, s obitelji se seljakao po podstanarskim stanovima, a zaslužio je da se pred njim prostiru crveni tepisi. Njemu je uistinu učinjena velika nepravda i nadam se samo da će ovaj film, s velikim zakašnjenjem, barem malo ispraviti tu nepravdu.
Je li bilo kakvih anegdota sa sudionicima tijekom snimanja (o njemu govore Slavica i Igor Mandić, Josip Pavičić, Miroslav Ćiro Blažević, Zdravko Zima...)?
U filmu ima i mnogo anegdota koje su ispričali njegovi kolege i prijatelji, pa iako je film u cjelini, rekla bih, potresan, vjerujem da će se gledatelji i nasmijati.
Nedavno ste, najavljujući dokumentarac, rekli kako bi svi, pa i novinari, trebali čitati Tenžeru jer bi bili bolji novinari i pisci, a i sami ste se iznenadili u knjižnici kad ste posuđivali njegovu knjigu da je nitko nije posudio 15 godina i da se knjižničarka morala po nju spuštati u podrum.
Tenžeru sam redovito čitala dok je pisao u novinama, ali sam, naravno, sve njegove tekstove sad ponovno pročitala ukoričene u knjige. On je veliki pisac jer ga nije, kako bi se reklo, pregazilo vrijeme.
Rekli ste da ste ga sreli samo jednom. Kakav je dojam na vas ostavio?
Pamtim ga kao prilično šutljivog, samozatajnog...