Red smijeha, red rukometa. Radost i udarci lopti o parket odzvanjali su Boćarskim domom. Sve pod budnim okom voditeljice i proslavljene hrvatske reprezentativke te magistre logopedije i sportskog menadžmenta Maide Arslanagić (37) te trenera Milana Štekovića Šutića (36) i Ivanke Momčilović (38).
POGLEDAJTE VIDEO: Trening HandbALL IN-a
'Radimo u tri hrvatska grada'
Arslanagić je kroz spomenutu školu rukometa spojila dvije velike ljubavi. Rukomet i pomaganje djeci s poteškoćama u razvoju. Prije gotovo tri godine pokrenula je projekt HandbALL IN, koji je verificiran pri ministarstvu. Cilj je programa kroz igru, vježbanje i rukomet poticati komunikacijske i govorne vještine djece s teškoćama u razvoju.
- Usporedno s profesionalnim bavljenjem rukometom, završila sam logopediju na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i nakon toga sam otišla igrati u inozemstvo. Na prvom treningu imali smo petero djece, bili smo na Ljubljanici. Danas smo u Boćarskom domu, imamo četiri treninga tjedno u četiri grupe. Djeca su podijeljena u grupe prema svojim sposobnostima kako bi mogla kvalitetno pratiti treninge. Postoji i lista čekanja, ima još djece koja bi htjela sudjelovati, ali za to nam treba više volontera.
Hvalevrijedan projekt proširio se i na Metković i Sinj.
- U programu je sad 90-ak djece. Imamo veliku podršku lokalnih vlasti u Metkoviću i Sinju. Uskoro ćemo sa školom rukometa za djecu s poteškoćama u razvoju krenuti i u Sarajevu. Što se, pak, Zagreba tiče, tu nemamo potporu Grada. Financiramo se iz privatnih donacija, teško je... Dvoranu i prostor za radionice (za stjecanje životnih i socijalnih vještina namijenjene djeci s teškoćama i razvoju koju vode terapeuti-volonteri) u Boćarskom domu plaćamo oko 100.000 kuna godišnje. Opremu smo isto sami nabavljali - pojašnjava nam Maida.
Plodovi rada već se vide. Djeca su napredovala, poboljšala socijalne vještine, kognitivne sposobnosti...
- Tjelesna aktivnost pozitivno utječe na djecu, pogotovo na onu s teškoćama u razvoju, te pridonosi cjelokupnom razvoju - razvoju živčanog sustava, motorike, koordinacije i mišićnog tonusa. Djeca s poteškoćama u razvoju sporije napreduju, ali napredak je vidljiv, pogotovo kod djece koja već tri godine treniraju s nama - priča naša bivša rukometašica pa nastavlja:
- Problem je kontinuitet rada. Djeca obožavaju ići na treninge. Ne samo na rukomet, vole igrati i nogomet, košarku, ali zbog drugih obaveza, čestih terapija ili, u zadnje vrijeme, izolacija zbog korona virusa, kontinuitet izostaje, a onda dolazi i do regresije, djeca zaborave što su naučila.
'Problem je pronaći volontere'
Osim financija, problem je pronaći i volontere.
- Razočarana sam zbog toga. Slala sam upite na rukometne adrese, očekivala da ću pomoć najprije dobiti iz tih krugova, ali nije bilo previše interesa. Ideja je bila da rukometašice i rukometaši iz klubova dođu volontirati. Projektu, moram reći, puno pomažu glavni ambasadori Domagoj Duvnjak i Jelena Grubišić, a podržavaju nas i Vlado Šola, Jakov Gojun, Igor Vori, Vesna Milanović-Litre, Andrea Lekić, Slađana Pop- Lazić, naši sjajni veslači, paraolimpijci Anđela Mužinić i Kristijan Vincetić, bivši 'vatreni' Mario Stanić...
Bez novca, program neće moći ići naprijed.
- Ne možete očekivati od nekog da će volontirati deset sati tjedno, to mora biti honorarni posao. Plan je u budućnosti iznaći sredstva i pokriti satnice trenera i ljudi uključenih u organizaciju programa. Želimo da se ta djeca osjećaju kao pravi sportaši - dodala je Arslanagić.
Pokušalo se ići i prema klubovima, potaknuti ih da pokrenu sekcije djece s poteškoćama u razvoju. Onda bi se moglo razgovarati i o organizaciji lige ili odigravanju utakmica.
- To bi bilo sjajno. Nedavno smo na Danima Dugava odigrali revijalnu utakmicu. Djecu smo izmiješali s odraslim rukometašima i bilo je super. Utakmice bi dječici bili veliki poticaj - priča trenerica Momčilović (ex Hrgović), također bivša reprezentativka i igračica Splita, Metza, Podravke.