Prošlo je 9106 dana otkad je posljednji put Dinamo gostovao u Velikoj Gorici kod domaćina u prvoligaškom okršaju. Prevedeno - nešto manje od 25 godina. Kad na taj podatak dodate i ove sezone sjajnu Goricu, rezultat je - euforija!

Ulaznica više nema, stadion na koji stane oko 4500 ljudi je rasprodan, dolaze i BBB-i, priprema se posebna koreografija... Dolazi prvak, klub za koji velik dio Goričana navija cijeli život, ali sad bi emocije mogle biti podijeljene.

- Gledao sam sve utakmice Gorice ove sezone i mogu samo reći da su opasni do bola! - kaže Tomislav Butina, jedan od onih čije će emocije biti podijenjene u subotu.

Butina je Velikogoričanin, počeo je u Radniku, a u Dinamo je otišao s 13-14 godina.

- Kad sam imao deset, iz Dinama su me počeli pozivati da idem s njima na turnire, a onda sam i definitivno prešao u Maksimir - prisjeća se Bučo, kojeg čudi jedan detalj.

- Uvijek mi je bilo čudno što je iz Velike Gorice, iz grada s tako puno stanovnika, izašlo tako malo pravih igrača. Imao si Panadića, mene, pa onda Marija Cvitanovića i poslije više nije bilo praktički nikoga. To je nevjerojatno malo za tako veliko područje - misli Butina.

On je otišao iz svoga grada sredinom ‘80-ih, Mario Cvitanović ispao je s Radnikom iz prve lige pa otišao u Dinamo, a Andrej Panadić imao je 18 kad je odlazio te 1988.

- Trener Joško Skoblar me došao gledati u uzvratnoj utakmici kvalifikacija za Međurepubličku ligu. Prvu smo izgubili od Karlovca 3-0, a u toj drugoj smo pobijedili 3-0. A ja sam, kao stoper, zabio dva gola! I još jedan u penalima, nakon kojih smo mi išli u ligu više. I Skoblar me odlučio dovesti - pamti Panadić.

Nogometno poslijepodne u Velikoj Gorici počinje u 16.30 sati, Dinamo je u gradu...