Uh, kakav je to bio siječanj 2011. Poslužit ćemo se natpisom na napuljskom groblju, osvanulom jutro nakon što su postali prvaci "ne znate što ste propustili". Bio je to povijesni siječanj za hrvatsko skijanje i hrvatski sport. Ivica je u siječnju osvojio nevjerojatnih 999 bodova i tu je bilo jasno da ga nitko ne može stići, da je Veliki kristalni globus u njegovim rukama. Istina, uvijek oprezni Ivica još nije bio siguran, no Tin Široki jest.
- Rekao mi je da do kraja sezone nitko neće osvojiti ovoliko bodova i da je Globus moj. A Tin je majstor za brojeve - rekao je Ivica.
POGLEDAJTE VIDEO: 24 pitanja s Ivicom Kostelićem
Serija je počela 2. siječnja pobjedom u Münchenu, pa pobjeda u Adelbodenu, dvije u Wengenu, pa dvije u Kitzbühelu... A onda je došao 30. siječnja i superkombinacija u Chamonixu. Ivica je nakon spusta zaostajao 2,5 sekundi.
- Bila je utrka u kojoj sam izvukao snagu iz pete. Zaostajao sam dosta nakon spusta i otišao sam se u šumu koncentrirati. Uvijek skijate s jedan posto rezerve, no ovaj put sam išao bez rezerve, kao u Wengenu kad sam zaostajao tri sekunde - kaže Ivica.
Išao je briljantno, jedna od onih Ivičinih vožnji, u kojoj kad krene, znate da mu nitko ne može ništa. I tako je i bilo. A onda salto u cilju.
- To je bio jedini put da sam napravio salto. A onda onaj osjećaj kad stojimo Natko i ja na podiju i zagrljeni zajedno pjevamo Lijepu našu. Dva Hrvata na vrhu u Svjetskom skijaškom kupu... Ma to je ne samo najveći uspjeh u povijesti hrvatskog skijanja, nego u povijesti hrvatskog sporta - rekao je Ivica nakon te utrke.
Ivica je tih dana čitao biografiju Aleksandra Velikog.
- Legenda kaže da je na kraju osvajanja postavio stup, a moj stup je bio salto. To mi je bila posebno draga utrka - rekao je Ivica.
Natko Zrnčić Dim završio je drugi, a treći je bio tadašnji Ivičin najveći rival za Veliki globus, Aksel Lund Svindal. Natko je, recimo i to, za Ivicom zaostao 51 stotinku.
- Uzeli smo zlato i srebro, nikad neću zaboraviti kako smo Ivica i ja zagrljeni plakali na postolju. Taj dan u Chamonixu nikad neću zaboraviti - rekao je Natko.
Tata Mihajlo stajao je u ciljnoj ravnini. Mobitel mu je zvonio kao lud. Ivica je bio presretan. Toliko emocija bilo je u tom francuskom mjestu da ih je gotovo nemoguće opisati. Teško je zaboraviti Ivičine riječi nakon te pobjede.
- Nemam riječi, fenomenalno. Da li može biti bolje od ovog? Plakao sam od sreće. Nakon spusta sam bio ljut i znao sam, odnosno potajno se nadao, da mogu uspjeti samo ako sve stavim na kocku i to sam uradio. Nisam zadržao ni onih 2 do 3 posto koje uvijek imam za slučaj izvlačenja. Išao sam do kraja i isplatilo se. Natkov uspjeh čini ovu pobjedu duplo ljepšom. Moj je najbolji prijatelj na postolju uz mene, skupa pjevamo himnu i zato je to moj najsretniji dan u životu - rekao je Ivica.
Da, bio je to jedan od najljepših trenutaka u hrvatskom sportu, jedan od onih koji se nikad ne smije zaboraviti. I nećete požaliti vjerujte, ako izgubite tri minute i pogledate na YouTubeu trenutak u kojem dva Hrvata stoje na dvije najviše stube. I iz sveg glasa pjevaju Lijepu našu. Mala Hrvatska ispred svjetskih velesila kao Austrija, Švicarska, Francuska... O, da, pogledajte. I nećete nikada zaboraviti...