Što je zajedničko odbojkašima i vaterpolistima? Slobodni ste odgovoriti i vi, dapače, ali nas je na startu razgovora zanimalo mišljenje Ivana Matokovića (27), odbojkaša i povremenog hrvatskog reprezentativca te, daljnje intrigantnosti zbog, sportaša itekako zanimljive životne i sportske priče. Pa i poučne.
POGLEDAJTE VIDEO:
Da, osim lopte, naravno. Nadopunili smo pitanje s namjerom da mu povećamo šanse za točan odgovor.
- Baš sam to htio reći, ha, ha - preduhitrili smo 205 centimetara visokog korektora kaštelanske Mladosti eliminiravši onaj, ako vam je jezik brži od mozga, najizgledniji odgovor.
Pa je, opet brzopleto, ponudio drugi.
- Valjda to što su timski sportovi.
Hm, nije netočno, istina, ali nismo baš na to ciljali. Dobro, dosta igranja profesora i učenika, pa otkrivamo karte. Odgovor koji smo tražili bio je - visoko akademsko obrazovanje.
- Eh, da. Smatram da je to zbog toga jer smo dosta potplaćeni i nepopularni, ne samo ovdje u Hrvatskoj, već i diljem svijeta. Nismo u centru pažnje, pa nisu ni veliki novci uključeni, stoga ljudi traže alternativu nakon sporta, fakultetsku diplomu.
Jedna četvorka u srednjoj
U sridu, dokt... Ups, ne još! Zapravo da. Postoji, naime, i razlog ovakvog uvoda. Našičanin je - i baš smo zato očekivali točan odgovor na uvodno pitanje - jedan od najboljih primjera visoko obrazovanog profesionalnog sportaša. On je doktor medicine!
- Medicina je, hajmo reći, bila prvi izbor, ali razmišljao sam i o tehničkim fakultetima jer sam bio dobar iz matematike, informatike...
Koliko dobar? Pazite sad.
- Skoro sve razrede u srednjoj školi prošao sam s 5,0. Samo sam u trećem razredu imao četvorku iz matematike. Nisam se u to vrijeme ozbiljno bavio sportom, pa sam imao vremena za učenje. Radio sam na tome da postanem akademski građanin premda, kada završiš srednju s takvim prosjekom, ni ne znaš što ti je budući poziv i što bi želio raditi u životu. Shvatio sam da volim pomagati ljudima, da sam dobar u komunikaciji i da bih mogao biti dobar liječnik.
U bližoj budućnosti, pak, i dobar radiolog.
- Tijekom prve godine u Mladosti odradio sam staž u KBC-u Split, ujutro sam radio, navečer trenirao i nedavno položio državni ispit te sam sada licencirani liječnik. Grane medicine koje uključuju sportaše najviše me zanimaju, ortopedija, fizijatrija, ali najviše radiologija jer nije ležerno, a radi se sa zdravim ljudima. Međutim, više sam za dijagnostiku nego za liječenje. Možda budem sportski liječnik u nekom klubu, vidjet ćemo.
Ta će karijera, pretpostavljamo, pričekati nakon odbojkaške. Ili?
- Još se nisam odlučio u potpunosti. Želja mi je svakako da probam još igrati, u inozemstvu jer to je normalan slijed. Odigrao sam sada tri sezone u našoj prvoj ligi u kojoj nema ovakvih velikih "majmuna" poput mene, u MEVZA-i (Srednjeeuropska liga) ove sezone bio sam najefikasniji igrač s 258 poena, najbolji server - nabraja doktor svoje individualne "trofeje".
I treba se, dakako, time pohvaliti, međutim, ovo posljednje nije i ne može biti slučajno. Ivan je u mladosti bio tenisač. Ne baš, a mi bismo ga mogli malo "špotati" zbog zajedničke povijesti, bez perspektive.
- Počeo sam, kao i skoro svi, s nogometom, ali htio sam biti sam svoj majstor. Gledao sam oca kako je igrao tenis pa se zaljubio. Krenuo sam sa sedam godina i trenirao aktivno do 15., a do fakulteta kasnije igrao više rekreativno. Sudjelovao sam na završnom turniru osmorice najboljih do 13 godina u Hrvatskoj, tamo su, primjerice, igrali Mate Pavić, Mate Delić koji je nastupao za Davis Cup reprezentaciju i njemu sam uzeo set. Prošao sam i neke europske turnire, zajedno s, recimo, i Dominicom Thiemom. Tada, to mogu reći, on nije bio ništa posebno bolji od mene, a sad je izrastao u ikonu. Međutim, moj je problem bio što sam nekad znao izgubiti i od nekih koji su lošiji.
Čekajte, aludirate li, khm, ovdje na ovog novinara?
- Ha, ha, na primjer.
Dr. Ivo i dr. Ivan
Malo smo razgovor okrenuli na internu šalu, više na vlastiti račun, ali zdravo je to. Pa da upoznamo čitatelje; Ivan i Davor igrali su zadnji put službeni meč prije 13 godina (uh, ostarilo se) u polufinalu jednog HTS-ovog turnira, a pobijedio je autor ovih redaka.
- Meni je tada i polufinale bilo uspjeh jer sam dvije godine mlađi, a u tim je godinama to bila značajna razlika.
Klasičan alibi, naravno. No dobro, idemo dalje. Da je Ivan izrastao ranije, danas smo mogli gledati nasljednika Ive Karlovića. Ne šalimo se. Ili, hajde, barem onog za siromašne.
- Da sam znao da ću izrasti, možda bi se nešto i izrodilo. Odustao sam kad sam imao 1,70 i nešto i 42 kg. Nisam mogao tada znati da ću otići preko dva metra. Za jedno ljeto narastao sam 13 centimetara i nadam se da neću dalje premda su mi ruke ostale kraće. Servis mi je potom postao najjači udarac i neki zbog toga čak nisu ni htjeli igrati protiv mene. Iako, za razliku od Karlovića, ja igram dvoručni backhend.
Ali, osim visine i servisa, imate još nešto vrlo slično - nadimak.
- Da, on je Dr. Ivo, a ja dr. Ivan, ha, ha. Hoću li ga izazvati na meč? Rado, ali ne znam kako. Meni bi bila čast upoznati ga i odigrati s njim. Inače, najdraži tenisač nije mi ni Federer ni Nadal, već Monfils.
Zbog sposobnosti da se Francuz prilagodi različitim situacijama i protivnicima, objasnio je malo neočekivan izbor Našičanin koji je i dalje, preko TV-a, uključen u teniska zbivanja, a od prve godine faksa postao je u ona odbojkaška.
- Pitao sam na uvodnom predavanju na faksu može li se baviti ikakvim sportom na što svi ostali "paf". Došao sam do Željezničara u kojem smo kroz svih pet godina osvojili Drugu ligu istok. Jesam li na početku znao pravila? Ma ništa, ni gdje treba stajati, ni udarati loptu čekićem ili prstima. Pitali su me što znam, rekao sam da mi samo dignu visoku loptu i ja ću lupiti, bez milovanja. Tako sam završio na korektoru.
Poziciji koju inače, makar se iz ovog primjera ne bi reklo, ne može igrati kako se kome svidi jer, kako i stoji u opisu pozicije, to su često lopte korektivne naravi. Izvadi je, i donesi poen, majstore, kako znaš, u prijevodu.
- Konačno me trener prvoligaša Murse Davor Meringer pozvao kada me vidio na sveučilišnim igrama na šestoj godini faksa. Završavao sam faks, mislio sam da je to to, ali onda sam, kada sam vidio da me tadašnji izbornik Ivan Rančić uvrstio na popis reprezentacije, što mi je bio znak da me netko ipak prati, nazvao njega i pitao mogu li doći u njegovu Mladost Kaštela. Dogovorili smo se odmah i praktički na dan kad sam diplomirao, već sam putovao dolje.
Čujete li, sportaši? Nazovite vi ako neće vas jer stvarno nikad nije kasno. Samo, nešto smo preskočili, a zanima nas. Kako su vas suigrači nazivali i bodrili kada biste probili dvojni, trojni blok, zabili as? To, doktore ili to, štreberu.
- Ha, ha. Više je publika vikala "doktore", koristila moj akademski naziv. Ali svi smo se nazivali po nadimcima uglavnom.
A možda netko od suigrača vas dodatno za "kirurške" intervencije?
- Ponekad su znali tražiti medicinski savjet za sebe ili roditelje. Znali smo, također, Stipe Perić, budući fizioterapeut, i ja pomagati drugima u bandažiranju. To je bilo to.
Video, ne knjige
Kako se uopće jednom Slavoncu bilo priviknuti na život na moru?
- Meni lagano jer imam rodbinu dolje i znam već mentalitet ljudi. Oni su malo posebna sorta, nisu poput nas Slavonaca, temperamentniji su, "grabe" dosta za sebe, ali prilagodiš se.
Pa i kuhinji.
- Imao sam pogodnost jesti u vrlo kvalitetnom restoranu, no ne mogu se neke stvari usporediti s našim slavonskima. To nije ni približno kao dolje. Oni hvale pršut, ali pršut meni nikad nije legao. Kad god smo igrali utakmicu bliže Našicama, moji su mi osobno dostavili suhomesnatu pošiljku da sin ne bude gladan, ha, ha.
Uskoro će vam iz Kaštela i novi, poboljšani ugovor.
- Imam ugovor do 15. svibnja s klubom i još važem što ću. Rekli su mi iz Mladosti, u kojoj i nemam konkurenciju, a koja je važna uvijek, poslati novu ponudu, ali htio bih se okušati vani, pa ako osjetim da nisam dovoljno dobar... Evo, produžili su da se mora raditi do 67. godine pa sam dobio dvije dodatne godine za igrati odbojku, ha, ha. Italija jest najjača liga, no probao bih prije u Njemačkoj, Belgiji, Turskoj i sličnim zemljama u kojima bih možda bio prvi korektor, a lige su opet dovoljno dobre.
A dođu li iz Emirata i sličnih zemalja s torbom petrodolara?
- Uh, baš pogođeno pitanje. Ne želim još uvijek gledati samo na financije, pa bih morao dobro odvagnuti jer mislim da u pravom klubu i uz prave trenere još mogu napredovati. Bilo bi, naravno, lijepo zaraditi, ali ne bi me kao mladu osobu privukao život ondje gdje se ne može baš provoditi slobodno vrijeme kao ovdje kod nas.
Kao primjerice?
- Provodim vrijeme najviše s djevojkom, dok sam bio dolje, šetnjama po Marjanu, pikadom, igranjem igrica sa suigračem i cimerom, Amerikancem Solbrigom, baš vrhunskim momkom koji je želio što više naučiti o Hrvatskoj.
Da budemo iskreni, očekivali smo da ćete reći da se educirate u svom akademskom području.
- Volim više gledati video i dokumentarce, a ne čitati knjige.
Čak ni u, recimo, autobusu dok putujete na gostovanja?
- Ne, u autobusu spavam, velika sam spavalica.
I, samo ne, molimo, kao takav, možda budući uzor drugima.
- Nemam nekog idola. Ja bih želio biti drugima.
Pošteno. Već i s ovom pričom može biti...
Favoriti u finalu
Odlukom Hrvatskog odbojkaškog saveza Mladost Kaštela postala je prvak Hrvatske iako je odigrala samo dva kola. Kaštelani su u te dvije utakmice osvojili 17 poena više od imenjaka iz Zagreba i - eto im trofeja.
- Primili smo to ravnodušno. Nitko od nas nije se previše veselio iako smo imali zajedničko druženje prije nego je svatko otišao svojim putem. Volio bih svakako da se sve odlučivalo na terenu, da smo barem uspjeli odigrati jednu utakmicu protiv Zagrepčana. Kažu da bismo ionako bili favoriti? Slažem se, imali smo veću širinu, a njima se ozlijedio i važni Marelić.
Iskustvo protiv Milana
Ivan je nedavno osjetio visoku europsku razinu kada su mladostaši u Challenge kupu odigrali dvije utakmice protiv talijanskog Milana. U kojem igraju, primjerice, Nizozemac Abdel-Aziz, Srbin Nemanja Petrić...
- Izgubili smo obje utakmice 0-3, ali mislim da smo pružili dobar otpor. Što reći? Dojučer sam te igrače gledao na televiziji, a sad igrao protiv njih. Odlično iskustvo.
Prezahtjevno kod Zaninija
Nakon Rančića u vidokrugu je i novog izbornika, Talijana Emanuelea Zaninija.
- Bio sam na, hajmo reći, malo užem spisku i kod novog izbornika Zaninija, ali taman sam se ozlijedio nakon četiri-pet dana priprema u Mariboru. On traži samo rad i rad, pa tko izdrži. Meni je možda to tada bilo ipak previše.