Halo, nije bilo dogovoreno nikakvo brijanje, govorio je Maleš suradnicima dok su mu žiletom prolazili preko prsa, stavljajući mu mikrofon. Nekoliko minuta poslije nazvao je Mamića.

- Zdravko, je l’ znaš gdje je ona pumpa prije ulaska u Zadar?

- Znam! Zašto? - kazao je Mamić.

- Možemo li se tamo naći? Ne mogu razgovarati preko telefona.

- Dobro, ali nadam se da nije neka glupost u pitanju.

Tri sata poslije Zdravko je stigao.

- Čuj, je l’ mi možeš nešto dati?

- Zavisi što tražiš.

- Trebao bi mi jedan naslov. Evo, primjerice, Kup! Ha, što kažeš?

- Kakav jeb... Kup?

- Kup Hrvatske! Tebi prvenstvo, meni Kup i svi sretni i zadovoljni.

- Pa, mislim, ja i bez tog dogovora osvajam Kup i prvenstvo. 

- Zdravko, mislim, znam. Ali tek sam došao u Split, puno bi mi to značilo. A, ja dobro pamtim prijatelje i usluge.

- Pa, Hrvoje, ako je tako... - počeo je Zdravko, no odnekud je počela svirati poznata melodija. “Uvijek sam želio biti heroj, ne kao James Bond...”. 

- Ma je l’ moguće - povikao je Zdravko Mamić i objema rukama poderao Malešovu košulju. Ispod nje, na svježe obrijanim prsima, kočoperio se mikrofon pričvršćen selotejpom.

- Mene si htio, drukeru jedan!

- Zdravko, nije to što misliš - pravdao se Maleš, kojeg je od batina spasio slučajni dolazak policijske ophodnje.

I tako je Malešov plan o razotkrivanju propao. Barem prvi pokušaj.

- Ha, ništa. Onaj Širić me sigurno neće skužiti - mrmljao je na odlasku.