Rijeka je u Kranjčevićevoj "asfaltirana". Dva gola primljena u prve četiri minute, crveni karton taman kad se počelo nazirati povratak u utakmicu i poraz 4-2 od Rudeša.
Normalno je da se riječka nogometna priča donekle ispuhala nakon osvajanja povijesne dvostruke krune, no ključ priče nije u tome. Stvar je u promjenama igračkog kadra toliko brojnim da ih nijedna svlačionica ne bi mogla podnijeti.
U odnosu na prošlu sezonu iz Rijeke su (i na ljetnom i na zimskom mercatu) otišli Andrijašević, Vešović, Gavranović, Ristovski, Elez, Mišić... Došli su Pavičić, Héber, Čolak, Punčec, Puljić, Raspopović, Capan, Božinov (zašto?!), Acosty... Ovog ljeta teško će zadržati Bradarića, Pavičića, Hebera, Gorgona... Prodaja najboljih igrača cijena je samoodrživosti.
Ako je Kek išta spominjao prije Rudeša onda su to bila upozorenja da svako opuštanje donosi poraz. I onda se dogodi 90 minuta nakon kojih čovjek konstatirati može jedino: "Igra i ponašanje bili su nedostojni Rijekina dresa".
U tolikom prometu u rubrikama 'došli/otišli' nemoguće je ne dovesti i igrače koji (još) nemaju adekvatni natjecateljski karakter i svijest o važnosti Rijekinog grba. Koliko para, toliko muzike.
A šteta. Jer Dinamo je možda i najlošiji od Kekova dolaska na Kvarner, a Hajduk nije baš neodoljivo jak. Moglo se i ove sezone uzeti trofej...