Poželi i ispunit će ti se, kaže jedna stara mudra izreka.
Matea Jelić (23) nije upecala zlatnu ribicu koja joj je ispunila želje, već se sama borila i izborila za svoje snove. Na putu do cilja bilo je puno plača, znoja, krvi, modrica, udaraca, volje i upornosti, no bilo je vrijedno. Itekako. Vrijedno olimpijskog zlata.
Fantastična Kninjanka u ponedjeljak je pobijedila u finalu Britanku Lauren Williams u kategoriji do 67 kilograma i donijela nam prvu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju te najveći uspjeh u povijesti našeg taekwondoa. Prvo olimpijsko zlato.
A to joj je bio san još od djetinjstva. Matea je prije sedam godina, kada joj je bilo 16 godina, postala Svjetska juniorska prvakinja do 63 kilograma u Tajvanu. Tada, kao veliku nadu, pitali su je što joj je najveći san. Odgovorila je bez razmišljanja.
- Otići na Olimpijske igre i osvojiti medalju - odgovorila je tada mlađahna i samouvjerena Jelić. Kao da je znala što slijedi.
Prvo je 2019. godine ostvarila prvi dio sna. Izborila je Olimpijske igre, a dvije godine kasnije snovi su postali stvarnost. Ugrabila je olimpijsko zlato i ispunila svoje snove.
- Sretna sam zbog hrvatskog taekwondoa. To je jedan prelijepi sport. Obična sam cura iz Knina koja se borila za svoje snove. Ako sam ja to uspjela, mogu i svi ostali.
Prije nekoliko godina posudila je zlatnu medalju od Srpkinje Milice Mandić koja ju je osvojila 2012. godine u Londonu. No, više ne mora od nikoga posuđivati, sada ima svoju i više joj je nitko ne može oduzeti.
Ljubav prema taekwondou za Mateu je počela još u djetinjstvu, a put do uspjeha i rezultata koje danas ima nije bio nimalo lagan.
- Počela sam trenirati sa sedam godina. Mama me upisala u klub u Kninu, te sam se kroz druženje, natjecanje i treninge odmah zaljubila u taj sport. Zbilja sam zahvalna što sam se rano krenula time baviti - rekla je.
Na juniorskom Prvenstvu Hrvatske u Rijeci 2013. godine, Jelić je doživjela tešku ozljedu te je hitno prebačena u riječku bolnicu.
- Ustanovili su mi da imam unutarnje krvarenje i baš je bilo gadno. Imala sam dvije operacije, te sam izgubila puno krvi. Roditelji su cijelo vrijeme bili uz mene i mama je u jednom trenutku izašla van iz bolnice predahnuti te je srela Janicu Kostelić. Zamolila ju je da me posjeti i ohrabri jer mi zbilja bilo teško, te sam razmišljala kako ću dalje. Tada sam odlučila da neću odustati i da ću biti samo još jača - prisjetila se Jelić.
I dokazala da svatko mora vjerovati u svoje snove. Ma koliko god prepreke bile teške, koliko god nas puta život udari, ne smijemo posustati.
To je pokazala i Jelić. Koja živi najljepše dane svoga života.