Valdas Dambrauskas debitirao je na klupi Hajduka pobjedom, no u njegovom premijernom nastupu nismo vidjeli puno novoga. Štoviše, usudili bi se ustvrditi kako bi i Jens Gustafsson protiv Hrvatskog dragovoljca izveo vjerojatno istu početnu postavu i zaigrao na isti način. Logično je, uostalom najavio je to i sam Dambrauskas, u tri dana nije mogao ništa posebno uigrati, pa se oslonio na ono što je napravio njegov prethodnik.
Nakon četiri prvenstvena ogleda bez pobjede i s osvojena samo dva od 12 bodova, važno je bilo primiriti momčad i ne dozvoliti neko novo iznenađenje. A gubitak boda, ili sva tri, protiv fenjeraša iz Sigeta definitivno bi bilo veliko iznenađenje.
- Najvažnija su tri boda. Nikome nije bilo lako nakon razdoblja od mjesec dana bez pobjede, ali momci su bili motivirani, reagirali su jako dobro da bi pokazali pomak nakon lošeg razdoblja. Sada nam slijedi reprezentativna stanka u kojoj se možemo posvetiti radu – kazao je Dambrauskas.
Nije to bila predstava koja bi oduševila intenzitetom, kombinatorikom i lijepim potezima, no pragmatični Litavac bio je svjestan da mora ostvariti pobjedu pod svaku cijenu i zbog toga i nije previše mijenjao, a ono što je mijenjao ispalo je polovično dobro.
U Gustafssonovoj eri igra je bila postavljena tako da se bekovi, a uglavnom su to bili Lovrencsics i Čolina, dižu jako visoko, a krila, uglavnom Sahiti i Biuk, ulascima u sredinu otvarali su im prostor. To se baš i nije pokazalo učinkovitom zamisli, pogotovo zbog toga što su i Sahiti i Biuk brzanci koji traže prostor. Protiv Dragovoljca su bekovi Lovrencsics i Melnjak bili nešto povučeniji, Sahiti i Biuk dobili su ispred sebe otvoreni prostor, i to je rezultiralo s dva pogotka. Kod prvog je Biuk utrčao na dodavanje Katića i centrirao za zicer Ljubičiću, a kod drugog je zabio Sahiti, nakon što ga je u dubini iza obrane suparnika lijepo uposlilo Livaja.
Druga promjena u odnosu na Gustafssona bila je inzistiranje na otvaranju i kreaciji napada iz zadnje linije. Od golmana, preko stopera, do veznog reda... No to baš i nije funkcioniralo kako treba. Bilo je i dosta muke, i dosta pogrešaka, dosta lopti je silom prilika i pod pritiskom ispucano u dubinu... Nije teško zamisliti što bi se dogodilo da su igrače Hajduka visoko pritiskali igrači Dinama, Osijeka ili Rijeke, koji to rade kud i kamo bolje od društva iz Sigeta.
Neće to definitivno biti lako uigrati, pogotovo ne u kratkom roku, no Hajduk ima kvalitetu u svim linijama i to neće biti nemoguća misija. Pogotovo nakon povratka Krovinovića. S njim će Hajduk u sredini dobiti kvalitetu više, znalca koji se zna otvoriti i proslijediti sigurnu loptu prema napadu. Podatak koji govori tome u prilog je da je nakon Krovinovićeve ozljede Hajduk do susreta s Dragovoljcem u tri prvenstvena ogleda osvojio svega jedan jedini bod!? Ne manje važno, nije bilo ni Vukovića, koji je bio ključan igrač za razbijanje protivničkih napada, bez njegove energije i agresije u sredini terena i Hajduk izgleda mlako, a svaki pokušaj pritiska na protivnika je nesinkroniziran i osuđen na propast.
Pred Dambrauskasom je veliki posao, no dobra je vijest da novi trener Hajduka ima na raspolaganju gotovo sve što mu treba da ga i obavi. I kvalitetan kadar, i ideju što i kako napraviti, i ne manje važno, kvalitetan teren, koji je u prošlosti često bio prepreka namjerama trenera Hajduka da se suparniku nametnu posjedom i igrom. Ono što nema je vrijeme. Dambrauskas je stigao u poodmaklom dijelu jeseni i sada mu je prvi zadatak da do zimske stanke pročisti kadar i zadrži kakav – takav priključak s vodećim trojcem. A onda u zimskoj stanci pokuša svoje zamisli s papira prenijeti na teren...