Još 1949. godine, slavni matematičar i fizičar John von Neumann na Sveučilištu u Illinoisu predstavio je koncept "univerzalnog konstruktora" – stroja sposobnog za samoreplikaciju. Njegove ideje, posthumno objavljene 1966. u knjizi *Theory of Self-Reproducing Automata*, postavile su temelje za jednu od najintrigantnijih hipoteza u potrazi za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI): mogućnost da napredne civilizacije istražuju galaksiju pomoću samoreplicirajućih letjelica, poznatih kao Von Neumannove sonde. Nove studije sugeriraju da takve sonde možda nisu samo teorija – mogle bi se već nalaziti skrivene u našem Sunčevom sustavu, piše Science Alert.
Zašto slati robote koji se umnožavaju?
Ideja je elegantna i zastrašujuće učinkovita. Jedna matična sonda poslana u susjedni zvjezdani sustav koristila bi lokalne resurse – asteroide, mjesece, plinovite divove – kako bi izgradila svoje replike. Te replike bi potom bile poslane prema drugim zvijezdama, pokrećući eksponencijalni val istraživanja. Teoretičari poput Franka Tiplera procijenili su da bi takav roj sondi mogao istražiti cijelu Mliječnu stazu u manje od 300 milijuna godina, što je tek djelić starosti naše galaksije.
Motivacije za takav pothvat su brojne. Kako navodi profesor Alex Ellery sa Sveučilišta Carleton, primarni pokretač bio bi opstanak. Civilizacija suočena s umirućom zvijezdom, prijetnjom uništenja ili jednostavno vođena vojnim izviđanjem, vidjela bi u samoreplicirajućim sondama najučinkovitiji način osiguranja svoje budućnosti.
Drugi znanstvenici, poput Gregoryja L. Matloffa s New York City College of Technology istražuju i altruističnije razloge, kao što je "usmjerena panspermija" – namjerno sijanje života na sterilnim, ali potencijalno nastanjivim svjetovima.
Paradoks i potraga: Gdje su svi?
Upravo je nevjerojatna učinkovitost Von Neumannovih sondi dovela do jednog od ključnih argumenata vezanih uz Fermijev paradoks. Fizičari Michael Hart i Frank Tipler tvrdili su da je činjenica što ne vidimo dokaze o postojanju takvih sondi najsnažniji argument da je čovječanstvo samo u svemiru. Međutim, mnogi se ne slažu s tim zaključkom.
Slavni astronom Carl Sagan je na to odgovorio svojom poznatom izrekom: "Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti."
Matloff se nadovezuje, ističući da je Sunčev sustav golem i uglavnom neistražen.
"Sonde bi mogle biti posvuda: u kraterima na Mjesecu ili skrivene u asteroidnom i Kuiperovom pojasu. Samo u Kuiperovom pojasu nalazi se 100 milijuna objekata, a mi smo ispitali samo dva", objašnjava Matloff.
Te sonde mogle bi biti izuzetno male, neaktivne tisućljećima ili bi nas mogle promatrati izdaleka kao "dobroćudni promatrači".
Tehnološki otisci na Mjesecu
Ako sonde postoje, kako bismo ih pronašli? Profesor Ellery u svom radu predlaže da prestanemo samo slušati radio signale i počnemo aktivno tražiti "tehnološke otiske" (tehnopotpise) u našem susjedstvu. Prema njegovoj hipotezi, Mjesec bi bio idealna lokacija za bazu samoreplicirajućih sondi. Bogat je sirovinama poput silicija, željeza i nikla, koje su ključne za izgradnju strojeva.
Ellery tvrdi da bi proces rudarenja i proizvodnje, vjerojatno pokretan nuklearnim reaktorima, ostavio mjerljive tragove. Buduće misije na Mjesec, poput NASA-inog programa Artemis mogle bi tražiti specifične anomalije. Čak spekulira da bi sonda mogla ostaviti "dar" – možda univerzalni konstruktor – zakopan među rudnim bogatstvima, dostupan tek civilizaciji koja dosegne određeni tehnološki prag. Dok čekamo konkretne dokaze, ideja o Von Neumannovim sondama ostaje moćan alat za promišljanje našeg mjesta u kozmosu.