Otkad postoji čovječanstvo, ljudi su pronalazili bezbroj načina za odavanje počasti svojim mrtvima. Od tradicionalnih ukopa do rasipanja pepela na moru, vikinških sprovoa... metode su raznolike koliko i same kulture. No za one koji su cijeli život gledali u nebo, danas postoji opcija koja doslovno nadilazi granice našeg planeta. Riječ je o svemirskim sprovodima, vrlo neobičnoj, ali stvarnoj niši pogrebne industrije koja se razvija usporedno s rastom komercijalnih svemirskih letova.
Za razliku od klasičnog pogreba, ovdje se najčešće ne šalje cijela urna, a kamoli lijes, već vrlo mala količina kremiranih ljudskih ostataka. Kapsule s tim ostacima mogu putovati na različite vrste misija – od kratkog leta do ruba svemira, preko višegodišnjeg boravka u Zemljinoj orbiti, pa sve do putovanja prema Mjesecu i dubokom svemiru.
Što je zapravo svemirski sprovod
Na spomen svemirskog sprovoda mnogi zamišljaju lansiranje cijelog lijesa u bespuća svemira. Stvarnost je znatno drugačija i puno praktičnija. Kod komercijalnih orbitalnih misija radi se o slanju vrlo malog uzorka kremiranih ljudskih ostataka, često oko jednog grama, u svemir. Taj se simbolični uzorak stavlja u posebnu malu kapsulu, a takve se kapsule zatim smještaju u veće memorijalne module koji putuju kao dodatni teret na raketama.
Najpoznatija tvrtka koja se bavi ovom vrstom usluge je američki Celestis. Njegove kapsule mogu putovati kao dio različitih svemirskih misija, pa obitelj može odabrati hoće li ostaci ostati u Zemljinoj orbiti, otići prema Mjesecu ili nastaviti putovanje prema dubokom svemiru.
Sama ideja puno je starija od današnje komercijalne svemirske industrije. Jedan od prvih poznatih književnih prikaza ovakvog koncepta pojavljuje se u znanstvenofantastičnoj noveli "The Jameson Satellite” američkog autora Neila R. Jonesa iz 1931. godine. U priči se tijelo profesora Jamesona šalje u svemir, gdje ostaje sačuvano u satelitu koji kruži oko Zemlje.
Pravi svemirski pogrebi pojavili su se tek desetljećima kasnije.
Do danas su Celestisove misije u svemir ponijele ostatke više od dvije tisuće ljudi. Međutim, nisu svi ti letovi isti. Neke misije namijenjene su kratkom suborbitalnom letu i povratku na Zemlju, druge postavljaju kapsule u Zemljinu orbitu, dok su neke osmišljene za putovanja prema Mjesecu ili dubokom svemiru.
Kod orbitalnih misija kapsule mogu godinama ostati u orbiti. Koliko će dugo ondje kružiti ovisi o visini i karakteristikama konkretne orbite. Kada letjelica dovoljno uspori zbog vrlo rijetkih tragova Zemljine atmosfere, ponovno ulazi u atmosferu i izgara.
Važno je i naglasiti da se kod Celestisovih orbitalnih i dubokosvemirskih misija kremirani ostaci ne rasipaju izravno u svemir. Oni ostaju zatvoreni u svojim kapsulama i putuju zajedno s letjelicom.
Pioniri i poznata lica na kozmičkom putovanju
Prvi zabilježeni svemirski sprovod dogodio se 1992. godine, kada je Space Shuttle Columbia na svojoj misiji STS-52 ponio dio kremiranih ostataka Genea Roddenberryja, tvorca Zvjezdanih staza. Radilo se o maloj količini njegovih ostataka, a oni su se nakon misije vratili na Zemlju zajedno sa shuttleom.
Pet godina kasnije uslijedio je prvi javni komercijalni memorijalni svemirski let tvrtke Celestis. U travnju 1997. raketa Pegasus ponijela je ostatke više desetaka ljudi, među kojima su ponovno bili i Roddenberryjevi ostaci, ali i pepeo Timothyja Learyja, američkog psihologa, pisca i bivšeg profesora na Sveučilištu Harvard, poznatog po svojim istraživanjima psihodeličnih droga.
Od tada su se među putnicima našla brojna poznata imena.
Na jednoj od najpoznatijih misija, Enterprise Flightu, poslani su kremirani ostaci nekoliko glumaca iz originalne serije Zvjezdane staze. Među njima su bili James Doohan, koji je glumio Scottyja, te Nichelle Nichols, poznata po ulozi poručnice Nyote Uhure.
Ista je misija nosila i uzorke kose za koje se navodi da sadrže DNK trojice bivših američkih predsjednika – Georgea Washingtona, Dwighta D. Eisenhowera i Johna F. Kennedyja. Njihovi uzorci nisu bili kremirani ostaci, već dio simboličnog memorijalnog tereta.
Jedan od najneobičnijih putnika ipak je Eugene Shoemaker, američki geolog i planetarni znanstvenik koji je imao golem utjecaj na razvoj planetarne geologije. Shoemaker je posebno poznat po istraživanju udarnih kratera i kometa, a s astronomkinjom Carolyn Shoemaker i astronomom Davidom Levyjem bio je jedan od otkrivača kometa Shoemaker-Levy 9.
Kada je 1997. godine preminuo u automobilskoj nesreći u Australiji, njegova je obitelj pristala na neobičnu ideju: dio njegovih kremiranih ostataka trebao je otići na Mjesec.
To se i dogodilo.
NASA-ina letjelica Lunar Prospector ponijela je oko 28 grama Shoemakerovih kremiranih ostataka. Nakon završetka svoje znanstvene misije, sonda je 31. srpnja 1999. namjerno usmjerena prema Mjesečevoj površini i udarila u područje u blizini južnog pola. Shoemaker je tako postao prva osoba čiji su kremirani ostaci stigli na Mjesec.
Još jedan poznati astronom imao je potpuno drugačije kozmičko odredište.
Clyde Tombaugh, čovjek koji je 1930. godine otkrio Pluton, preminuo je 1997., ali je dio njegovih kremiranih ostataka sačuvan za jednu od najambicioznijih svemirskih misija ikada. Mala kapsula s njegovim ostacima postavljena je na NASA-inu sondu New Horizons, koja je lansirana 2006. godine.
New Horizons je 2015. prošao pokraj Plutona, a zatim nastavio prema vanjskim dijelovima Sunčeva sustava. Tombaughovi ostaci tako su postali prvi ljudski ostaci poslani na putanju koja vodi prema vanjskim područjima Sunčeva sustava i dalje prema međuzvjezdanom prostoru.
Koliko košta put u vječnost
Svemirski pogreb više nije nešto što postoji samo u znanstvenoj fantastici, ali cijena uvelike ovisi o tome koliko daleko želite poslati ostatke.
Najpoznatija tvrtka u ovoj specifičnoj industriji, američki Celestis, danas nudi nekoliko različitih vrsta memorijalnih letova.
Najpovoljnija opcija je takozvani Earth Rise. Ona omogućuje da kapsula s ostacima bude lansirana na suborbitalnom letu do ruba svemira i potom se vrati na Zemlju. Cijena takve usluge trenutačno počinje od oko 3495 američkih dolara.
Sljedeća mogućnost je slanje kapsule u Zemljinu orbitu. Cijene za takve misije počinju od otprilike 4995 dolara, ovisno o konkretnoj misiji i usluzi.
Postoje i znatno ambicioznije opcije. Celestis nudi memorijalne misije prema Mjesecu i dubokom svemiru, čije cijene počinju od otprilike 12.995 dolara.
Drugim riječima, obitelj ne mora biti milijunaš da bi dio nečijih kremiranih ostataka završio u svemiru. Najjeftinije opcije cjenovno su usporedive s nekim oblicima klasičnih pogrebnih troškova u Sjedinjenim Državama, iako konačna cijena ovisi o vrsti pogreba, pogrebnim uslugama i odabranoj misiji.
Celestis pritom ne posjeduje vlastite rakete za svaku misiju. Njegove kapsule putuju kao dio većih svemirskih lansiranja, odnosno koriste slobodni prostor u komercijalnim ili drugim raketnim misijama. Upravo zbog toga razvoj komercijalne svemirske industrije otvara prostor i za ovakve vrlo neobične usluge.
Nije sve što izgleda kao svemirski pogreb doista u svemiru
Postoji još jedna zanimljiva varijanta koja dodatno komplicira definiciju "svemirskog pogreba”.
Britanska tvrtka Aura Flights nudi memorijalne letove pomoću velikih stratosferskih balona. Oni mogu podignuti kremirane ostatke na približno 30 kilometara visine, gdje se pepeo potom rasipa u atmosferu.
To je spektakularno visoko, ali tehnički nije svemir.
Najčešće korištena granica svemira, takozvana Kármánova linija, nalazi se na 100 kilometara iznad Zemljine površine. Aura Flights, dakle, šalje pepeo duboko u stratosferu, ali ne doseže službenu granicu svemira.
Upravo zbog toga takve usluge treba razlikovati od Celestisovih suborbitalnih i orbitalnih misija.
Za neke ljude, međutim, ni 30 kilometara nije mala stvar. Ideja je da se pepeo podigne iznad gotovo cijele Zemljine atmosfere koju svakodnevno poznajemo, a zatim rasprši visoko iznad planeta. To je više svojevrsni „let prema svemiru” nego pravi svemirski pogreb, ali koncept je dovoljno neobičan da je pronašao svoje mjesto na tržištu.
Rast potražnje među običnim građanima
Zašto bi se prosječna osoba uopće odlučila na ovakav izrazito neobičan potez?
Jedan od širih društvenih trendova koji je omogućio razvoj ovakvih usluga svakako je sve veća popularnost kremiranja. Prema podacima Cremation Association of North America, udio kremacija u Sjedinjenim Državama desetljećima snažno raste. Oko početka 1970-ih kremiranje je činilo tek nekoliko posto svih slučajeva, dok je do 2024. godine stopa dosegnula 61,8 posto, a za 2025. CANA je procijenila oko 62,8 posto.
Razlozi za taj trend su brojni. Kremiranje je u mnogim slučajevima jeftinije od klasičnog ukopa, zahtijeva manje prostora, a moderni ljudi često imaju drugačiji odnos prema tradicionalnim grobljima i mjestu na kojem će biti pokopani.
Upravo se iz te promjene razvilo i tržište različitih personaliziranih načina čuvanja ili rasipanja pepela. Neki ga rasipaju na mjestima koja su pokojniku bila posebno važna, drugi ga čuvaju u urnama, a neki ga odlučuju poslati u nebo.
Svemirski pogreb zato nije toliko priča o tome da ljudi masovno šalju svoje najmilije u svemir, koliko je riječ o vrlo maloj, ali stvarnoj niši koja spaja pogrebnu industriju, komercijalne svemirske letove i želju da posljednji trag nečijeg života bude povezan s nečim izvan svakodnevnog svijeta.
Za neke ljude svemirski pogreb nije pokušaj da se doslovno pobjegne sa Zemlje nakon smrti, nego simboličan nastavak života kakav je osoba vodila dok je bila živa.
Ako je netko cijeli život sanjao o putovanjima, planinama, zvijezdama ili istraživanju nepoznatog, ideja da posljednji mali dio njegovih ostataka nastavi putovati tamo gdje većina ljudi nikada neće stići može imati snažnu emocionalnu vrijednost.
A zahvaljujući razvoju komercijalnih svemirskih letova, ono što je prije nekoliko desetljeća zvučalo kao čista znanstvena fantastika danas je postalo stvarna, ako i dalje prilično neobična, pogrebna usluga.
*uz korištenje AI-ja