U naselju Velika Črešnjevica, na pitomačkom području, već 129 godina radi najstarija obiteljska kovačnica u Hrvatskoj, Trstenjak, koja iz ruke u ruku prelazi s oca na sinove. Prije nepunih mjesec dana sin Martin (25) preuzeo je od 60-godišnjeg oca Marijana, koji se uskoro sprema u mirovinu, vođenje posla.
- Moji dečki su peta generacija kovača. Pradjed Miško je bio prvi, za njim je kovačnicu naslijedio djed Štef, zatim se moj tata Matija priženio, došao sam ja i, evo, nasljednici su tu - ponosno prepričava kovač Marijan, otac dvaju sinova, i dodaje kako je lakše raditi kad znaš da imaš kome ostaviti svoj posao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Martin posjeduje certifikate za izrade prema starim tradicijskim metodama.
- Imam brata Dubravka (39), koji je na bolovanju gotovo dvije i pol godine zbog teške ozljede, tako da ću ja ubuduće voditi posao. Do bratove ozljede radili smo sva trojica, ali nažalost, moramo bez njega - kaže nam Martin dok obilazimo kovačnicu u kojoj se priprema temperatura vatre, kako bi se moglo prionuti svakodnevnom poslu, kojeg ne nedostaje, imaju narudžbe gotovo iz svih krajeva Hrvatske, makar taj zanat polako izumire. Uz njih je navodno još samo šest takvih obrta u zemlji.
Došli smo u pravom trenutku kad su za to prijepodne imali zadatak urediti nekoliko lemeša od plugova, na kojima je vrijeme učinilo svoje. Nisu gubili ni trenutak.
Prvo su naložili vatru zapalivši papirom kocenje od kukuruza i, kad je ono počelo gorjeti, nabacali su na taj žar koks koji diže više od 1000 stupnjeva Celzija. Kad se željezo užarilo, a kako su nam rekli - mora se paziti da temperatura ne dostigne 1350 stupnjeva, što je točka taljenja željeza, predmet se vadi i stavlja na nakovanj. Otac je jednom rukom škarama držao užareni predmet, a drugom rukom su on i sin Martin naizmjenično udarali golemim čekićima po užarenom željezu kako bi dobili formu koju su željeli. Kako se radilo o debljem komadu materijala, taj su postupak ponavljali naizmjeničnim grijanjem i oblikovanjem na nakovnju. Doista nismo bili ljubomorni na njihov posao budući da je, osim stručnosti, potrebna golema snaga. Kako je posao izuzetno fizički zahtjevan, potrebno je raditi pauze svakih nekoliko sati.
Dečkima ne treba nikakva teretana jer za ovaj posao potrebni su svi mišići u tijelu. Uz to su ponosni članovi lokalnog DVD-a. Oni aktivno sudjeluju u vatrogastvu, za što su primili i nagrade, a otac Marijan lagano se povlači i iz toga. Majka Marijana zasad je jedina žena u obitelji. Ona brine da njezini dečki uvijek jedu zdravo i obilno kako bi nadoknadili sve što su potrošili mukotrpnim radom. Tako su svaki dan na stolu juha i meso, uz razne priloge i salatu. Za doručak su najčešće jaja, žganci... Ovakav težak posao ipak ne mogu raditi cijeli dan, a pogotovo ne ljeti.
POGLEDAJTE VIDEO:
U vrijeme najveće žege koriste češće stanke zbog otvorene peći iz koje isijava temperatura ponekad i gotovo 1000 stupnjeva. Uz ovakve radne uvjete kovač teško izdrži tri sata rada, a neophodno je potreban odmor tijekom rada kako se ne bi dovelo vlastito zdravlje u pitanje. Govore da su ponosni na svoje zanimanje, koje, nažalost, odumire, ali oni koji žele imati prave kovane ograde traže majstore poput naših sugovornika jer one su dugotrajne i svaka ograda nosi autentičnost jer je nemoguće napraviti dvije iste.
- Uzmite kvadratni metar ograde i na svakoj ćete naći barem tri 'greške' po kojima se razlikuje od druge. Kod kovanih ograda sloboda izražavanja je velika, a i trajnost te čvrstina neusporedivi su s onima koje se rade industrijski - kaže Marijan te navodi mnoge primjere koji upućuju na to da su kovane ograde još u modi. Ponegdje su radili kovane ograde od 60-ak metara.
Najčešće rade ograde i kovane predmete za potrebe crkava jer su oni svjesni prednosti koje nose tako izrađeni predmeti. Kovačima nisu potrebne ni bušilice jer se sve radi ručno s užarenim željezom uz pomoć čekića i izbijača. Pričaju kako su zadovoljni zanatom koji rade i da ne namjeravaju napustiti taj posao jer su se u "kovačnici rodili" i svi njihovi muški preci su iz radionice otpremljeni na posljednje počivalište. Ujedno ne žele da se tako duga tradicija koju su gradili njihovi preci preko noći ukine. Jednostavno, to im je u srcu.
Rade ograde i inventar za crkve "po starini", odnosno onako kako se to radilo prije, kad je u svakome mjestu bilo nekoliko kovačnica, navodi glava obitelji. Jedna takva je i crkva nulte kategorije u Turnašici, za koju je Marijan, u suradnji s crkvom, tražio posebnu dozvolu konzervatora kako bi mogao napraviti ulazna vrata. U svakom krilu vrata nalaze se krugovi koji predstavljaju križ te cifre koje simboliziraju temelj križa. S ljubavlju su opremili i crkvu u Maloj Črešnjevici. Iz njihove proizvodnje proizašla su tako postolja za svijeće, kao i postolje za kip Majke Božje, poseban stolac za svećenika i stolci za ministrante, postolje za blagoslovljenu vodu, metalne konstrukcije za klupe unutar crkve, stepenice za kor te ono čime se najviše ponose: ulazna vrata crkve. Sve to tvori skladnu cjelinu koja je oku promatrača i više no ugodna, a samoj obitelji je na ponos jer je riječ o doslovno ručnom radu.
Imaju samo riječi hvale za susjede i njihovo razumijevanje jer su udarci čekića vrlo bučni, a oni sve to dobrosusjedski prihvaćaju. S ponosom su nam pokazali fotografiju raspela koje se nalazi na tornju crkve u V. Črešnjevici jer su unutar križa ručno kovan hrvatski pleter, što se smatra remek-djelom jer je impozantne dimenzije od oko 230 x 100 centimetara, tako da se s podnožja crkve dobro vidi.
Priznanja i pohvalnice za izniman trud i rad
Potvrdu o višestoljetnom radu čuvaju u jednoj mapi, u kojoj se nalaze sva priznanja, pohvalnice, zahvalnice i nagrade koje su dobili. Pravo je to malo bogatstvo obitelji Trstenjak.