Moj zadnji nalaz pokazuje da više nema tragova bolesti i trebala bih skakati do stropa od sreće jer sam službeno zdrava. No iz nekog razloga prije nekoliko tjedana ja sam jednostavno potonula. Kad mi je tijekom izolacije rak bujao, radila sam što i uvijek. Jače sam plesala, jače sam se smijala i zakopala sam se u posao - pojašnjava Deborah James za The Sun.
POGLEDAJTE VIDEO: Viktorija govori o svojem iskustvu s rakom
Kaže kako je pognula glavu i jednostavno odlučila progurati i ovu prepreku na putu. Dodatno, morala se oprostiti od prijatelja s karcinomom koji su u tom periodu izgubili bitku s bolešću. Imala je sreće što je mogla nastaviti s liječenjem.
- A tada su stigli moji nalazi. Bili su sjajni, no u istom tom razgovoru liječnik mi je rekao da sad moramo mijenjati plan liječenja i koristiti agresivniju terapiju kako bismo rak držali po strani. Otprilike tjedan dana nakon tog razgovora realnost me udarila posred lica. Sudjelujem u studiji koja istražuje lijek koji sad koristim i istovremeno ga ocjenjujem. Pročitala sam više od 400 stranica informacija o mojem raku. Imam rijetku mutaciju, tzv. BRAF mutaciju zbog koje moj rak crijeva neobičan - nastavila je BBC-jeva prezenterica dodajući kako je pročitala sve informacije o svojoj bolesti te pretražila internet kako bi otkrila koliko ljudi s istom dijagnozom preživi pet i više godina.
Užasnula se kad je vidjela da je riječ o brojkama od četiri do šest mjeseci, a u najboljem slučaju 18 mjeseci.
Prekoračila datume
- Oduvijek sam znala da sam prekoračila rok trajanja, osobito jer su mi prije tri i pol godine dijagnosticirali bolest. No jednostavno nisam imala pojma koliko sam daleko dogurala. Dodatno, šanse da preživim 10 ili više godina od dijagnoze bile su jednake nuli. I zato sam se osjećala loše. Kao da mi moj rak nije dopuštao uživanje u dobrim vijestima i uvijek je moralo biti nešto što me vuče na dno ili šutne nazad u realnost - prepričala je Deborah.
Ona sad ima uredne nalaze, ali situacija nije tako jednostavna.
Ne znam kako ću uspjeti
- Jasno mi je zašto sad moram pojačati liječenje i udariti po bolesti kad je na izdisaju, no psihički je to vrlo teško. Mrzim liječenje, koliko god bila zahvalna što ga imam. Mrzim put u bolnicu, nalaze krvi, to što sam spojena na aparate koji pište, mrzim strah koji osjetim svaki put kad primim lijek i činjenicu da se nakon toga osjećam pregaženo - pojašnjava ona.
Navodi kako joj sve to oduzima velike količine emocionalne energije, a sad će sve to morati udvostručiti. Zbog toga se boji kako će uspjeti progurati kroz sve to.
Ljudi se pitaju postoji li bolest
Deborah je nastavila kako svakog dana primjećuje nuspojave lijeka, poput, primjerice, gubitka ravnoteže. Želi živjeti, tvrdi ona, ali želi da taj život bude dobar. Lijek joj produljuje život, no uzima svoj danak.
- Možda ne izgledam kao da se borim jer izvana djelujem zdravo. Sasvim dobro. Sigurna sam kad ljudi vide moj osmijeh i sretne fotografije na Instagramu pomisle da sve izmišljam i da nemam rak. Tio je tzv. sindrom labuda. Izvana na površini sve djeluje odlično, i promatrač misli kako sam sretna jer plešem i uživam u životu. No iznutra panično pomičem stopala i plivam protiv vlastitih strahova i tjeskobe te se panično nastojim održati na površini - kaže Deborah.
Zaustavljanje i fokusiranje
Kako bi premostila teškoće, Deborah kaže da se morala zaustaviti i fokusirati se na stvari koje je usrećuju. Primjerice, nasmijava je kad pleše sa svojom kćeri, kad crta s djecom i ignorira školske zadatke. Sve to joj je pomoglo tijekom izolacije.
- Moram se osjećati zaposlenom i baciti se na posao, glasnije urlati o tome zašto je važno na vrijeme uočiti znakove karcinoma i zaustaviti druge da prolaze kroz sve ovo kroz što ja prolazim. Ako si dopustim previše vremena za razmišljanje, završit ću na mračnom mjestu s kojim se ne želim suočiti - iskrena je Deborah.
Kaže kako je svjesna koliko je sretna što je živa te da bi uskoro ipak mogla preminuti. No ne želi o tome predugo misliti. Pomaže joj aktivan život i redovita tjelovježba zahvaljujući kojoj se osjeća snažnije. Kaže kako je možda granični slučaj opsesije vježbanjem, ali da postoje i gore stvari kojima ljudi mogu biti opsjednuti.
- Nemojte me krivo shvatiti, imam ja i poroke. Povremeno uživam u piću. Nije točno da to što sam vegetarijanka isključujem alkohol. Znam da se o sebi moram brinuti malo više nego drugi. Netko mi je nedavno rekao da bih morala prestati piti vino i malo usporiti životni tempo. Žalosna sam što o tome moram razmišljati, dok moji vršnjaci ne moraju - nastavlja Deborah.
Nitko nema kristalnu kuglu
Priča kako se trudi vježbati i ostati zdrava te zadržati pozitivan stav i hraniti se kvalitetno. Kaže kako joj samo stvarnost život može učiniti boljim, a pomaže i spoznaja da će živjeti.
- Nitko od nas nema kristalnu kuglu, pa moram pronaći još alata koji će me motivirati da idem dalje. Znam da to mogu. Znam da mogu zaustaviti suze jer sam ih zaustavlja i ranije. Ne očekujem suosjećanje jer znam da sam na puno načina sretna. No kao što svima povremeno treba pomoć prijatelja, sada treba i meni. Govore mi da sam hrabra, snažna i pozitivna, da sam inspiracija. No istina je da se raspadam kao i svi drugi - pojašnjava Deborah.
- No život nije lagan, i rak tu ne donosi nikakvu razliku - zaključila je.