Europska skijaška sezona u punom je jeku. Iako Hrvatska nije skijaška nacija mnoge obitelji su potražile snježni odmor od gradskog ludila, pogotovo one dobrostojeće. Ostali se sanjkaju na Sljemenu, Platku ili u Lici, a često skoknu i do susjednih Bosne i Hercegovine koja je posljednjih godina postala popularno odredište, prije svega Dalmatinaca. No, kad pričamo o zimovanju, riječ je o malom postotku ljudi koji kod nas uopće zna skijati, a kamoli da za sedmodnevno putovanje za četveročlanu obitelj mogu potrošiti i pola nečije godišnje plaće...
POGLEDAJTE VIDEO:
Istina je, cijene aranžmana i cijene na skijalištima ove su godine, kažu stručnjaci, rasle deset posto, što nije zanemarivo, ali s obzirom na to da smo se navikli na stalna povećanja troškova, to i nije tako strašna brojka. Dakle, baš kao i ljetovanje posljednjih nekoliko sezona, i zimovanje - poskupljuje.
Mnogi se najviše žale kako su ski-karte skupe. Tako, su u austrijskom Obertauernu 69 eura za cijeli dan i to je jedno od jeftinijih skijališta, dok su u Švicarskoj preko 90, u Francuskoj su 80, a u Italiji iznad 80 eura. Dvosatne ili trosatne karte su rijetke...
- Jedna prosječna obitelj s dvoje djece, u jednom dobrom hotelu, ne vrhunskom skijalištu, sa svim ski-kartama, u Austriji ili Italiji, može potrošiti i do 1000 eura dnevno. Ali interesantno, koliko god da se žale na cijene, i eventualno uštede na smještaju, potroše tu istu cifru na šoping i apres-ski, na druženju nakon skijanja - kaže nam Vlado Šestan, profesionalni putnik, demonstrator skijanja i pokretač stranice Travel Advisor koji godišnje na putu provede dvjestotinjak dana na svim kontinentima te između ostalog posjeti i mnoge europske skijaške destinacije.
U Apres ski barovima s velikim terasama na otvorenom, najčešće se pije pivo, Aperol i rakija od bora ili viljamovka, koje stoje 5-6 eura, dok se pivo može popiti i za 6 do 10 eura, kaže, što je gotovo neznatno manje nego u Zagrebu. Cijene ovise o atraktivnosti samog skijališta. Što je poznatije to je skuplje, baš kao i ljetovališta na Jadranu.
- Hrana nije toliko skupa, jer opet, svugdje je poskupila. U planinski restoranima na stazama teleći bečki je oko 25 eura, a uglavnom je to cijena i ostalih glavnih jela. Butelje vina su 30 do 40 eura, a pretežno se nude domaća austrijska ili talijanska - kaže Vlado. U talijanskim Dolomitima je nešto skuplje, ali je zato kava jeftinija, može se popiti već za 1,5 eura. No rijetko tko pije kavu nakon skijanja po suhom zimskom zraku, dodaje naš sugovornik.
Pitali smo ga i kolike su stvarne brojke i koliko Hrvata - zapravo skija.
- Na desetak popularnih skijališta među Hrvatima ukupno je 70 do 80 tisuća kreveta, a tjedni početkom godine tradicionalno su jeftiniji, ali unatoč tomu, na jednom skijalištu možda ćete naći oko 1000 Hrvata. I, ne, nisu točne brojke, tih 200 ili 300 tisuća skijaša iz Hrvatske koji se najčešće spominju u medijima. To je možda 50 ili 60 tisuća koji aktivno skijaju svake godine. Uglavnom Hrvati idu sami, ne preko agencija, tako da ih je teško pobrojati, ali 'hrvatski skijaški tjedan' pada nakon poslije Sv. Tri kralja, kada se i gastarbajteri vraćaju doma, pa je protok na granicama prema sjeveru veći. Ali uvjeravam vas da svi ne idu na skijanje nego se velika većina vraća doma, u Njemačku - objašnjava Vlado i dodaje da po nekim izračunima Hrvati na skijanju potroše oko 150 milijuna eura.
Sezona skijanja traje od 1. prosinca do 1. svibnja, a prava europska 'zalaufa' se tek poslije 1. veljače kada su u većini zemalja školski praznici. Mi se nekako uspijemo ugurati u jeftiniji 'penzionerski tjedan', ali, kaže Vlado, više pašemo tamo zbog cijena, manjih gužvi i apres ski zabava s domaćom muzikom od Severine do Novih Fosila.
- U Obertauern dolazi, primjerice oko dva posto Hrvata od ukupnog broja gostiju, a to je jedno od deset omiljenih skijališta na koje idu Hrvati. Računajte da su to gorska sela s 8 ili 9 tisuća kreveta, tako da je to stvarno mala brojka. Najtraženiji među Hrvatima su primjerice austrijski Obertauern, talijanski Sexten i Kronplatz, jer su po smještaju široke ponude od skupih hotela do jeftinijih apartmana, a njih ćete naći u okolnim selima. U Sextenu je sve puno, primjerice, sredinom prosinca, kada se tamo održava seminar hrvatskih učitelja skijanja. Alta Badia je više šminkerski đir, ali tamo u sezoni prođe možda 1200 Hrvata, to možemo vidjeti i po broju naših učitelja u školi skijanja koji imaju pravo raditi dva tjedna po sezoni.. A najbolje se vidi po apres-ski druženjima - govori nam Vlado. I u 'hrvatskom' tjednu u tim je mjestima više čeških i mađarskih gostiju nego Hrvata, a najviše penzionera iz Njemačke i okolnih zemalja. Tu i tamo se čuje da netko priča hrvatski, ali tu su i radnici koji tamo rade, a ima i dosta Hrvata iz Njemačke.
- Što se Slovenije tiče, razlika u cijeni postoji, kao i u kvaliteti smještaja, jer nisu toliko ulagali u infrastrukturu i žičare. U Sloveniju ne idu ljudi koji znaju skijati jer su skijališta mala. Tamo uglavnom idu obitelji s djecom, ili skijaši na dnevni ili vikend izlet na skijališta poput Rogle, Kranjske gore ili Krvavca, a dolaze i Hrvati s juga, a često se boravi na zimovanju koje nije samo skijanje. Problem su niska skijališta, stare žičare te manjak snijega...
- Elitni turizam je samo u Švicarskoj te nekim skijalištima Francuske, Austrije i Italije, a tamo Hrvati idu vrlo rijetko u manjim brojevima. Posebna ponuda je za mlade koji idu u Francusku, primjerice Les2Alpes, Risoul, Val Cenis i slična mjesta jer agencije nude dobre uvjete i popuste, iako su tamo apartmani mali i skučeni, moraju sami kuhati, a cijene poprilično visoke u restoranima i barovima. Skijališta su zato ogromna i to sa stazama od preko 300 kilometara. Odjednom zna ići 10 ili 15 buseva svake subote, u tom udarnom tjednu te u ožujku no više manje su to srednjoškolci ili studenti koji su oduševljeni ponudom i skijanjem - otkriva Vlado.
- Problem je na skijalištima na nižim nadmorskim visinama, što posljednjih godina nema snijega pa se ulažu ogromni napori i novci da se napravi umjetni snijeg, za što je na pojedinim skijalištima potrebno i pet milijuna eura - opisuje Šestan. Naravno, tu je i ulaganje u marketing, pa tako velika skijališta ulažu i 80 posto zarade na reklamu, ali naravno malo u Hrvatskoj. Jednostavno, premalo smo tržište.
Apres ski
Središte zabave nakon skijanja su barovi s terasama na otvorenom pored samih skijališta u kojima se troši nemilice, pogotovo oni dubljih džepova. Hrvati pak, znamo, vole popiti i koju više, pa na šanku ostavljaju iznose u visine jedne dnevne ski-karte. Mnogi imaju atraktivne programe, plesačice, živu muziku i poznate DJ-eve. Barovi rade od 15 do 20, cupka se pored šanka uz hitove, a onda se ide na večeru. Kasno navečer ostaju budni samo neskijaši koji i - tada troše.