Od prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, prijetnja nuklearnim oružjem postala je stalni, gotovo rutinski dio moskovske vanjske politike i ratne propagande.
Ono što je nekoć bilo nezamislivo u međunarodnim odnosima, zveckanje najubojitijim arsenalom na svijetu, pretvorilo se u redoviti instrument pritiska na Kijev i njegove zapadne saveznike.
Analize pokazuju da je Kremlj u gotovo tri godine rata izrekao više od stotinu izravnih ili neizravnih nuklearnih prijetnji, pokušavajući normalizirati eskalaciju i stvoriti strah kao ključnu polugu u ostvarenju svojih ciljeva.
Brojke koje lede krv u žilama
Prema detaljnoj bazi podataka koju je prikupio tim Voice of America, ruski dužnosnici su od 24. veljače 2022. do sredine prosinca 2024. godine javno izrekli čak 135 nuklearnih prijetnji. Druge akademske studije bilježe i veći broj, identificirajući 157 službenih izjava povezanih s nuklearnom retorikom u samo prve dvije godine sukoba. Ta učestalost, koja u prosjeku znači da Moskva gotovo svaki mjesec posegne za ovom vrstom zastrašivanja, svjedoči o svjesnoj strategiji.
Sam Vladimir Putin, kao ključni donositelj odluka, osobno je izrekao 27 takvih prijetnji. Zanimljivo je da broj njegovih izjava raste iz godine u godinu: pet ih je zabilježeno 2022., devet tijekom 2023., a čak 13 u 2024. godini. Ovaj trend pokazuje da, kako rat odmiče i ulozi postaju veći, Kremlj sve otvorenije koristi nuklearni arsenal kao sredstvo prisile.
Putinov blef i Medvedovljev bijes
Sve je počelo u zoru invazije, 24. veljače 2022., kada je Putin u svom obraćanju upozorio svaku zemlju koja bi se pokušala umiješati da će se suočiti s posljedicama "kakve nikada nisu vidjele u svojoj povijesti".
Ta je izjava univerzalno protumačena kao prva u nizu nuklearnih prijetnji. Nekoliko mjeseci kasnije, u rujnu 2022., prilikom objave djelomične mobilizacije, ponovno je podigao ulog izjavom da će Rusija iskoristiti "sva raspoloživa sredstva" za obranu svog teritorija.
- Ovo nije blef - poručio je tada, optužujući Zapad za "nuklearnu ucjenu".
Iako Putinove prijetnje imaju najveću težinu, najagresivniji u retorici bez sumnje je Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik i zamjenik predsjednika ruskog Vijeća sigurnosti.
On je postao glavni glasnogovornik najekstremnijih stavova, redovito prijeteći "nuklearnom apokalipsom" i pretvaranjem zapadnih gradova u "radioaktivni pepeo". Njegova izjava iz siječnja 2023. godine, koju je Kremlj odmah podržao, postala je zloglasna.
"Poraz nuklearne sile u konvencionalnom ratu može izazvati izbijanje nuklearnog rata", napisao je Medvedev, dodajući da "nuklearne sile ne gube velike sukobe o kojima ovisi njihova sudbina".
Sličnu je poruku ponovio i krajem srpnja te godine, tvrdeći da bi uspješna ukrajinska protuofenziva prisilila Rusiju na upotrebu nuklearnog oružja.
Od prijetnji do nove doktrine
Ruska nuklearna retorika nije ostala samo na riječima. U veljači 2023. Moskva je suspendirala svoje sudjelovanje u sporazumu Novi START, posljednjem preostalom ugovoru o kontroli nuklearnog naoružanja sa Sjedinjenim Državama. Korak dalje otišao je Putin u studenom 2024., kada je službeno potpisao izmjene ruske nuklearne doktrine.
Novi dokument dramatično je snizio prag za korištenje nuklearnog oružja dopuštajući nuklearni odgovor ne samo na nuklearni napad, već i na konvencionalni napad na Rusiju ili Bjelorusiju ako on stvara "kritičnu prijetnju suverenitetu ili teritorijalnom integritetu".
Doktrina sada agresiju nenuklearne države koja ima potporu nuklearne sile tretira kao "zajednički napad". Kao praktična demonstracija te politike, Rusija je razmjestila taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji i ispalila eksperimentalnu balističku raketu Orešnik na cilj u Ukrajini, kao odgovor na korištenje zapadnog oružja za napade na ruski teritorij.
Zašto prijetnje zasad ne uspijevaju?
Unatoč učestalosti i sve većoj eksplicitnosti, ruska strategija "nuklearne prisile" uglavnom nije postigla svoje ključne ciljeve: nije natjerala Ukrajinu na ustupke, niti je u potpunosti zaustavila zapadnu vojnu pomoć Kijevu. Analitičari, poput onih s američkog Nacionalnog obrambenog sveučilišta, tvrde da je glavni razlog za to nedostatak kredibiliteta.
Postoji jasan nesrazmjer u ulozima. Za Ukrajinu je ovo egzistencijalna borba za opstanak, zbog čega je spremna prihvatiti veće rizike. S druge strane, iako poraz u ratu predstavlja prijetnju za Putinov režim, on ne ugrožava postojanje ruske države na isti način. Zbog toga je prijetnja prvom upotrebom nuklearnog oružja manje uvjerljiva.
Nadalje, svaki napad na neku od članica NATO-a gotovo sigurno bi izazvao razoran odgovor, što čini prijetnju Zapadu krajnje nevjerojatnom. Iako rusko zveckanje oružjem nije zaustavilo pomoć, utjecalo je na strategiju Zapada, koji je svoju podršku dozirao postupno, oprezno balansirajući između pomoći Ukrajini i izbjegavanja izravne eskalacije s Moskvom.