Iako je iza sebe ostavio omanje groblje mrtvih ljudi na cestama i na moru, Tomislava Horvatinčića sustav tretira kao da je prošao kroz žuto na semaforu. Da je nesreće koje je prouzročio prometalima u Americi, stvar bi izgledala sasvim drukčije. U Hrvatskoj je za dvije smrti na moru dobio četiri godine i 10 mjeseci zatvora; u Americi bi se kazne za smrt dvoje ljudi zbrajale jer se za svaku sudi zasebno.
Čovjeku koji je uzeo dva života na cesti (1980. i 1989.), pobjegao s mjesta nesreće i sakupio više od 30 teških prometnih prekršaja američki bi sudovi automatski trajno oduzeli vozačku dozvolu i proglasili ga “javnom opasnošću”. Budući da se godinama prije nesreće na moru liječio od raznih teških bolesti (kako je sam tvrdio, tražeći odgode zatvora), američko tužiteljstvo bi ga uništilo.
“Ako ste znali da patite od teških bolesti i napadaja slabosti, sjedanje za upravljač goleme jahte koju pokreću silno moćni motori i vožnja brzinom od 26 čvorova svjesno je i bezobzirno ugrožavanje ljudskih života”, kazali bi mu.
Gulio bi dugogodišnju robiju, nikakva “sinkopa” ne bi ga spasila. Kod nas je elegantno prošao liječničke preglede i ponovno od MUP-a dobio vozačku dozvolu.
Usput, njegov se odvjetnik svojedobno sjetio “sinkope” tako što mu je jedan kolega - tako se šapuće u odvjetničkim kuloarima - pričao kako je spasio zatvora čovjeka koji je na nekoj prometnici zagrebačkog prstena izgubio svijest i prouzročio nesreću.
“To se zove sinkopa, privremeno zamračenje uma”, kazao mu je.
- Odlično, tako ću i ja Tomu braniti! - kazao mu je Horvatinčićev branitelj.
Obrana sinkopom na prvom je stupnju propala, ali je na drugom privremeno uspjela (srušila ju je logika: kako je odmah nakon nesreće mogao telefonirati ako je imao “sinkopu”?).
Sutkinja koja ga je oslobodila na ponovljenom prvostupanjskom suđenju, Maja Šupe, poslije je osuđena zbog primanja mita (uzela je 15.000 eura za oslobađajuću presudu, doduše ne od Horvatinčića nego od drugoga kontroverznog biznismena) pa je kao sutkinja propala. Na trećoj instanciji sinkopa je definitivno pala. Sva druga Horvatinčićeva nedjela (poput, primjerice, nesreće iz 2009. ili 2011.) u SAD-u bi automatski kvalificirali kao teška kaznena djela…
Tko je taj čovjek? Njegova biografija jedinstvena je kolekcija bizarnosti.
Rođen je 3. veljače 1948. godine u Rakovu Potoku kraj Samobora. Kao dječak izgubio je sestru i dva brata, koji su rano umrli. U Zagrebu je stekao diplomu inženjera prometa (!?!) i apsolvirao smjer hotelskog menadžmenta na Hotelijerskom fakultetu. Prvo zaposlenje dobio je u miliciji. Radio je kao referent i kontrolor u SUP-u - na izdavanju vozačkih dozvola (!).
No 1972., s nepune 24 godine, Horvatinčić napušta Jugoslaviju i odlazi u Zapadnu Njemačku. Ondje radi teške poslove, vozi taksi, konobari, pa s vremenom uspijeva otvoriti vlastiti restoran.
Krajem sedamdesetih godina vraća se u Jugoslaviju s ušteđenim njemačkim kapitalom i otvara Babilon u Svetoj Nedelji. Taj je ugostiteljski objekt ubrzo postao glavno okupljalište tadašnje društvene kreme, poduzetnika, ali i ljudi s ruba zakona: trač kaže kako je funkcionirao kao bordel, što nije dokazano, a zli jezici dodaju da je bio ozvučen i premrežen kamerama, što bi moglo objasniti naklonost sustava, i onog i ovog, koju Horvatinčić trajno uživa.
Pravo bogatstvo stječe početkom devedesetih. Do maksimuma je iskoristio uvođenje hrvatskog dinara i hiperinflaciju baveći se švercom i legalnom konverzijom deviza kroz lanac vlastitih mjenjačnica. Blizak, gotovo intiman, odnos s političkim vrhom novostvorene države osigurao mu je ulazak u elitne građevinske krugove.
Osniva HOTO grupu i počinje masovne projekte: od rezidencijalnog naselja Hoto vile u Samoboru, preko grandioznog Hoto tornja (prvog modernog nebodera u Zagrebu, u kojem je stolovao Hrvatski telekom), pa sve do projekta Cvjetni prolaz, u strogom središtu Zagreba, zbog kojega su tisuće građana i aktivista mjesecima prosvjedovale na Varšavskoj ulici.
Tomo Horvatinčić devedesetih je bio jedan od ključnih financijaša HDZ-a te blizak prijatelj obitelji Tuđman, a obavljao je i neke neslužbene poslove za državu (bio je u vrhu NK Croatije kad je klub bio pod izravnim patronatom državnog vrha). Pažnju medija privlačio je izazovnim, gotovo estradnim stilom života. Na tijelu ima goleme, uočljive tetovaže, od kojih je najpoznatiji golemi tigar na desnoj ruci, što je često ponosno isticao na svojim jahtama. Ženio se tri puta. U posljednje vrijeme, tijekom privremenih izlazaka iz zatvora, redovito su ga viđali u pratnji znatno mlađe brinete.
Nakon izlaska iz zatvora automobil je vozio mnogo puta i, sve dok to portal Index nije dokumentirao fotografijom, predstavljao je trajnu i ozbiljnu opasnost na ulicama Zagreba.
Tomislav Horvatinčić nema nikakav smisao za život i zdravlje drugih. Gradom i danas kruži bizarna anegdota prema kojoj u birtiji prepričava vic o sebi – “Dolazi Tomo Horvatinčić u pekarnicu i pekar ga pita što želi, a ovaj uzvraća: “Molim vas dva talijana. Na pitanje prodavača da ih mu prereže Tomo odgovara: “ Ne treba, sam ću, ha ha ha…”.
Dugo je živio u Rezidenciji Brdo u Samoborskom gorju, jednom od najluksuznijih objekata u Hrvatskoj. Vila ima privatni teren za golf, podzemnu garažu, unutarnji i vanjski bazen, platno za filmske projekcije, fitness dvoranu, helidrom... U lipnju 2025. godine prodao ju je Vadimu Novinskom, petom najbogatijem Ukrajincu, za 10,5 milijuna eura.
Robiju - ako se to tako može nazvati - odslužio je u kaznionici poluotvorenog tipa Valtura kraj Pule. Većinu vremena proveo je na slobodnim vikendima, viđali su ga kako ležerno šeće Pulom, ruča u elitnim konobama s partnericom i odlazi na rehabilitacije u Krapinske toplice, a u srpnju prošle godine dobio je i službeni uvjetni otpust, nakon kojeg je nastavio ponašati se onako kako se ponašao cijeli život. Bahato, bezobzirno i, samo nasreću, ne opet smrtonosno.