Nakon napada nožem u zagrebačkoj srednjoj školi, u kojem je ozlijeđen učenik, a napadnuta je i spremačica, pitanje koje ostaje nakon prvog šoka nije samo kako je do napada došlo, nego i koliko toga odrasli ne primijete prije nego što nasilje postane ozbiljno. Jer nasilje rijetko počinje udarcem. Ponekad počinje ponižavanjem koje svi oko djeteta proglašavaju šalom, snimanjem i dijeljenjem tuđeg poniženja, ali i šutnjom djeteta koje je već izgubilo nadu da će mu netko pomoći.
Dr. sc. Krešimir Prijatelj, dječji psiholog iz Poliklinike Golden Mind upozorava da pritom nije dovoljno gledati samo broj nasilnih incidenata. I ako se broj napada nije povećao, pojedini događaji mogu biti sve teži.
- Treba razlikovati koliko se nasilje često događa i koliko je teško ono što se dogodi - kaže Prijatelj.
Posebno zabrinjavaju situacije u kojima se napad nastavlja kada se dijete više ne može braniti, kada sudjeluje više napadača ili kada se koristi oružje. To su, kaže, obilježja ozbiljnosti pojedinog napada, a mogu upućivati i na to da nasilje postaje brutalnije.
- Broj incidenata ne govori nam sve o tome što je dijete pretrpjelo. Nasilje nema jedan uzrok. Važni su obrasci koje djeca gledaju, način na koji skupina nagrađuje dominaciju i reakcija odraslih kada netko prijeđe granicu. Zato treba gledati i što se događa oko samog nasilja: tko se smije, tko snima, tko prosljeđuje snimku i osjeća li se itko dovoljno sigurno da zatraži pomoć. Odrasli trebaju jasno pokazati da pripadanje skupini ne smije ovisiti o sudjelovanju u tuđem poniženju. Prekasno znamo prepoznati ponavljano ponižavanje koje smo nazvali "zafrkancijom", ali i povlačenje djeteta koje više ne vjeruje da će prijavljivanje pomoći. Ponekad čujemo "Ne da mi se u školu", a ne pitamo što dijete ondje očekuje. Posebno je važno što napravimo nakon što nam se povjeri: provjerimo li je li nasilje zaista prestalo ili smatramo da smo razgovorom riješili stvar. Dijete koje se prestalo žaliti možda je izgubilo nadu da će se nešto promijeniti. Ne bih čekao udarac da bismo nešto shvatili ozbiljno. Dijete iz naše reakcije uči koliko se isplati tražiti zaštitu. Kad nam dijete povjeri o nasilju, treba znati što ćemo poduzeti, tko će ga zaštititi i kada ćemo ponovno provjeriti kako je, kako nakon tog razgovora ne bi ostalo samo s pitanjem hoće li sutra biti još gore zato što je progovorilo - rekao je psiholog Krešimir Prijatelj.
Nakon ovakvog događaja mnoga će djeca biti uplašena, čak i ako nisu bila izravno uključena. Dječji psiholog Prijatelj savjetuje da odrasli ne krenu odmah s objašnjavanjem događaja.
Prvo pitanje trebalo bi biti: "Što si čuo i što te u tome najviše uplašilo?".
- Treba reći kratko, istinito i primjereno dobi ono što znamo, bez uznemirujućih detalja i nagađanja. "Dogodilo se nešto ozbiljno. Razumijem da te strah. Možeš me pitati što god te zanima." Izbjegavao bih "Ne misli sada samo na to", "Ne pretjeruj" i obećanja da se takvo što nikada ne može dogoditi. Važno je i ugasiti snimke koje se ponavljaju u pozadini. Roditelj smije biti potresen, ali djetetu treba pokazati da može podnijeti razgovor. Ako osjeti da nas njegova pitanja previše uznemiruju, može ih prestati postavljati upravo onda kada mu najviše trebamo. Ne treba inzistirati da dijete odmah sve ispriča. Nekome će pitanje doći tek navečer, usred igre ili nekoliko dana poslije. Važno je da razgovor ostane moguć i kada odrasli prestanu govoriti o događaju - istaknuo je.
Dijete neće uvijek reći "Teško mi je"
Na pitanje koji znakovi upućuju na ozbiljniji psihički stres, upozorava da trebamo gledati promjenu u odnosu na to kakvo je dijete inače.
- Ako teško zaspi, ima noćne more, boli ga trbuh, stalno provjerava gdje su roditelji, teško se koncentrira ili odustaje od druženja. Neka djeca postanu razdražljiva i svadljiva, druga neobično tiha. Zato samo "ne plače i ne spominje događaj" nije dovoljan pokazatelj da je dobro. Dijete neće uvijek reći "Teško mi je". Ponekad ćemo prvo primijetiti da mu i obični zahtjevi postaju previše. Ako tada vidimo samo neposluh ili lijenost, možemo previdjeti koliko se teško nosi s onim što je doživjelo. Važno je koliko su reakcije snažne, popuštaju li uz podršku i koliko ometaju svakodnevicu. Sama uznemirenost nakon zastrašujućeg događaja ne znači da će dijete razviti dugotrajnije teškoće. Treba pratiti vraća li se postupno svojim aktivnostima i može li uz blisku osobu pronaći predah od straha. Ako dijete ne uspijeva spavati, odvajati se ili odlaziti u školu, ako se teškoće pogoršavaju ili traju bez poboljšanja, treba potražiti stručnu pomoć. Ne treba čekati određeni broj tjedana ako dijete već sada teško funkcionira. Spominjanje samoozljeđivanja ili želje da ne bude živo zahtijeva neposrednu stručnu procjenu - ističe Prijatelj.
Savjetuje da se kod djeteta prvo provjeri boji li se zbog onoga što je čulo ili u njegovoj školi postoji konkretna prijetnja.
Stvarnu opasnost, kaže, treba riješiti.
- Razgovor ne može zamijeniti zaštitu. Zatim djetetu treba ponuditi nešto opipljivo: tko će ga dočekati, kojoj se odrasloj osobi može javiti i što može učiniti ako ga tijekom nastave preplavi strah. Takav dogovor treba napraviti sa školom. Možemo reći: "Čujem da te strah. Provjerit ću sa školom što poduzimaju i zajedno ćemo dogovoriti kako će izgledati tvoj povratak." Kada su sigurnosni uvjeti osigurani, povratak rutini treba podržati, prema potrebi postupno i uz stručnu pomoć. Tu pomažu i sasvim obične stvari, npr. približno isto vrijeme odlaska na spavanje, zajednički doručak, poznat put do škole i dogovor tko dolazi po dijete. Nakon zastrašujućeg događaja važno mu je ponovno iskusiti da barem dio dana može predvidjeti. Pritom rutinu treba održavati uz razumijevanje da će mu neko vrijeme možda trebati više blizine, sporije jutro ili dodatni razgovor prije spavanja. Dobro je ostaviti mjesta i za igru i druženje, bez očekivanja da dijete stalno govori o onome što se dogodilo. Djetetu mnogo znači kada odrasli naprave ono što su najavili. Osjećaj sigurnosti raste i iz tih malih, održanih obećanja - zaključuje.