Građevinski materijal je tu, sve je tu, iskrcali su i otišli. I sretan sam na tim donacijama. Međutim, čekam bagere da dođu srušiti staru kuću prvo. Bez toga ne mogu ništa, rekao je Đuro Bakić (64) iz Majskih Poljana.
Kako bi razgovarao s nama, izašao iz svoh kontejnera u kojem živi sa suprugom Marijom (57), sinom Milanom (35) i unukom Đurom (13). U njemu, kaže, jedva preživljavaju.
- Vrućina nas ubija. Klimu imamo, ali ne možeš po cijele dane biti pod klimom. A i supruga je onkološki pacijet, nedavno je bila na operaciji, ne podnosi vrućinu. Sve bi bilo drugačije da nije bilo potresa i da još imamo svoju kuću. Ovako, morali smo se zgurati u taj kontejner - kaže Đuro.
Volio bi kad bageri došli što prije srušiti njegovu staru kuću koja je stradala u potresu zajedno sa štalom i poljoprivrednom zgradom.
- Sve je to stvarano generacijama, a nestalo je u nekoliko sekundi. Ostala je jedino garaža, ali je i ona popucala. U potresu sam ostao bez deset bikova, tri krave i 15 teladi. Pustio sam ih iz porušene štale i više se nisu vratili. Sada imam još 13 krava i 10 krmača, a životinje su vani jer nemaju gdje drugdje biti - govori Đuro.
Dodaje da je nakon potresa dobio donaciju u obliku građevinskog materijala kojeg su mu iskrcali ispred kuće. Radovi su tebali početi, kaže, još početkom lipnja kako bi kuća na jesen bila gotova. Ali, ništa od toga, a Đuro pojma nema gdje je zapelo. U međuvremenu, tri generacije ove obitelji, čeka neke bolje dane u svom malom, vrelom, kontejneru.
Malo dalje živi i Mara Kukoleča (63) sa svojom obitelji. I oni su u kontejneru. Kuća im je sablasno nagnuta, popucalih zidova, devastirana i djeluje kao da bi je i tek malo jači potres mogao sravnati sa zemljom. Od pogleda na nju, čovjek jedva može povjerovati da nitko od Marine obitelji nije stradao za vrijeme potresa.
- Dugo nisam u nju ulazila, muž bi se ljutio kad bih samo to i spomenula. On se jako boji. A onda sam ipak nakon nekog vremena otišla unutra po razne stvari koje su mi trebale za život. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kad uđem unutra i cijelo vrijeme čujem krckanje i lom. Jednostavno ne mogu biti u toj kući, a da u glavi ne čujem taj zvuk - kaže Mara.
Dodaje da u obnovu uopće ne vjeruje.
- Pa vidite da još nisu krenuli ni s obnovom Zagreba. A tko smo tek mi za njih? Nitko i ništa, tamo neki nepostojeći ljudi iz mjesta kojem ne znaju ni ime - rekla je Mara.
Pomirila se da će još godinama živjeti u kontejneru i kući sklepanoj od dasaka koju su nakon potresa podigli ona i njena obitelj.
- Za sada nam je dobra, ali kad dođe zima, opet smo u problemu. Trebat ćemo je cijelu izolirati i tko zna kakve sve radove još na njoj napraviti da bi bila za život - uvjerena je Mara.
I ona se opušta tako što si je, poput stanara iz petrinjskog kontejnerskog naselja, zasadila vrt. Pomiješala je i povrće i cvijeće i sve je pomno uredia. U posjetu joj je došla kćer iz inozemstva koja se ne može načuditi majčinoj volji za životom.
- Možete li zamisliti što to nju tjera da se bavi vrtom, a nema tako reći ni gdje živjeti - kaže Marina kći, a majka joj brzo odgovara: “Baš zato i sadim. To mi okupira misli i opušta me. Inače bi samo na loše stvari mislila i dani bi mi sporo prolazili - objasnilaje Mara.