Đuro Bakić (64) iz Majskih Poljana u potresu je ostao bez kuće, štala i životinja. Dobio je materijal za novu kuću, a onda je sve stalo. Gradnja je trebala započeti u lipnju da bi u kuću mogao useliti na jesen, ali...
POLA GODINE OD POTRESA NA BANIJI
'Donijeli su mi materijal pred kuću, ali nema tko srušiti staru'
Građevinski materijal je tu, sve je tu, iskrcali su i otišli. I sretan sam na tim donacijama. Međutim, čekam bagere da dođu srušiti staru kuću prvo. Bez toga ne mogu ništa, rekao je Đuro Bakić (64) iz Majskih Poljana.
Kako bi razgovarao s nama, izašao iz svoh kontejnera u kojem živi sa suprugom Marijom (57), sinom Milanom (35) i unukom Đurom (13). U njemu, kaže, jedva preživljavaju.
- Vrućina nas ubija. Klimu imamo, ali ne možeš po cijele dane biti pod klimom. A i supruga je onkološki pacijet, nedavno je bila na operaciji, ne podnosi vrućinu. Sve bi bilo drugačije da nije bilo potresa i da još imamo svoju kuću. Ovako, morali smo se zgurati u taj kontejner - kaže Đuro.
Volio bi kad bageri došli što prije srušiti njegovu staru kuću koja je stradala u potresu zajedno sa štalom i poljoprivrednom zgradom.
- Sve je to stvarano generacijama, a nestalo je u nekoliko sekundi. Ostala je jedino garaža, ali je i ona popucala. U potresu sam ostao bez deset bikova, tri krave i 15 teladi. Pustio sam ih iz porušene štale i više se nisu vratili. Sada imam još 13 krava i 10 krmača, a životinje su vani jer nemaju gdje drugdje biti - govori Đuro.
Dodaje da je nakon potresa dobio donaciju u obliku građevinskog materijala kojeg su mu iskrcali ispred kuće. Radovi su tebali početi, kaže, još početkom lipnja kako bi kuća na jesen bila gotova. Ali, ništa od toga, a Đuro pojma nema gdje je zapelo. U međuvremenu, tri generacije ove obitelji, čeka neke bolje dane u svom malom, vrelom, kontejneru.
Malo dalje živi i Mara Kukoleča (63) sa svojom obitelji. I oni su u kontejneru. Kuća im je sablasno nagnuta, popucalih zidova, devastirana i djeluje kao da bi je i tek malo jači potres mogao sravnati sa zemljom. Od pogleda na nju, čovjek jedva može povjerovati da nitko od Marine obitelji nije stradao za vrijeme potresa.
- Dugo nisam u nju ulazila, muž bi se ljutio kad bih samo to i spomenula. On se jako boji. A onda sam ipak nakon nekog vremena otišla unutra po razne stvari koje su mi trebale za život. Ne mogu vam opisati taj osjećaj kad uđem unutra i cijelo vrijeme čujem krckanje i lom. Jednostavno ne mogu biti u toj kući, a da u glavi ne čujem taj zvuk - kaže Mara.
Dodaje da u obnovu uopće ne vjeruje.
- Pa vidite da još nisu krenuli ni s obnovom Zagreba. A tko smo tek mi za njih? Nitko i ništa, tamo neki nepostojeći ljudi iz mjesta kojem ne znaju ni ime - rekla je Mara.
Pomirila se da će još godinama živjeti u kontejneru i kući sklepanoj od dasaka koju su nakon potresa podigli ona i njena obitelj.
- Za sada nam je dobra, ali kad dođe zima, opet smo u problemu. Trebat ćemo je cijelu izolirati i tko zna kakve sve radove još na njoj napraviti da bi bila za život - uvjerena je Mara.
I ona se opušta tako što si je, poput stanara iz petrinjskog kontejnerskog naselja, zasadila vrt. Pomiješala je i povrće i cvijeće i sve je pomno uredia. U posjetu joj je došla kćer iz inozemstva koja se ne može načuditi majčinoj volji za životom.
- Možete li zamisliti što to nju tjera da se bavi vrtom, a nema tako reći ni gdje živjeti - kaže Marina kći, a majka joj brzo odgovara: “Baš zato i sadim. To mi okupira misli i opušta me. Inače bi samo na loše stvari mislila i dani bi mi sporo prolazili - objasnilaje Mara.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
