"Ako ne sada, kada? Ako ne mi, tko?", tako bi mogao, navodi GONG, glasiti neslužbeni slogan političkih "žetončića". Hrvatska politička scena posljednjih je godina dobila izraz koji se brzo udomaćio u javnom prostoru kojim se, u pravilu pejorativno, označavaju saborski zastupnici koji su u Sabor izabrani na listi jedne političke opcije, a potom tijekom mandata prijeđu u redove vladajućih i svojim glasom učvrste ili spase parlamentarnu većinu.
Iako je mandat zastupnika osoban i neotuđiv, a ne stranački, takvi se prelasci u javnosti redovito doživljavaju kao teška izdaja birača i čin političke trgovine. Motivi su se razlikovali, od osobnih i političkih ambicija do inata i sukoba s vlastitom strankom koja ih je izvorno dovela u saborske klupe. Ipak, u očima dijela javnosti ostaje ista percepcija - odluka je to donesena suprotno očekivanjima dijela birača koji su im dali povjerenje.
Od SDP-a do 77. ruke Plenkoviću
Iako se činilo da je razdoblje "žetonizacije" privremeno utihnulo, pred kraj jesenskog zasjedanja pojavile su se špekulacije. U političkim kuloarima sve se glasnije nagađa o mogućoj rekonstrukciji većine, a uz nekoliko zastupničkih imena već se veže procjena da bi, zatreba li, mogli pokazati određeni „žetonski potencijal”.
A upravo je ona bila i 77. ruka na glasanju za novog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Alena Ružića. Ban je pritom istaknula da nije žetončić, ali da bi se odazvala na kavu s Plenkovićem. Na sastanku parlamentarne većine u srijedu predstavljena kao nova članica koalicije.
Glasanje o proračunu je jedna od ključnih točaka na kojoj se jasno razgraničavaju vlast i oporba. U političkoj aritmetici stvari su, barem na papiru, prilično jednostavne: podržiš li proračun, stojiš uz vladajuće; glasaš li protiv, jasno si u oporbi. Suzdržanost, osobito kod najvažnijeg financijskog dokumenta države, otvara prostor za drukčija tumačenja, ali i za etikete poput "žetončića", koje se u Saboru brzo lijepe.
Čovjek koji je normalizirao političku trgovinu
Premda je prebjega bilo i ranije, na velika vrata u hrvatski parlament uveo ih je pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. On je od 2017. do 2020. godine izgradio moćan saborski klub koji je u jednom trenutku narastao s jednog na čak trinaest zastupnika, postavši ključan partner HDZ-ovoj vladi Andreja Plenkovića.
U tom se društvu našao impresivan niz bivših visokopozicioniranih članova SDP-a, ali i drugih stranaka. Bivša potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, bivši ministar zdravstva Siniša Varga i bivši požeško-slavonski župan Zdravko Ronko samo su najzvučnija imena koja su napustila SDP i priklonila se Bandiću. Opačić je svoj prelazak romantično opisala tvrdnjom da joj je Bandić za potporu „donio samo buket cvijeća”, dok je Varga nedugo nakon prelaska imenovan predsjednikom Upravnog vijeća Hitne medicinske službe grada Zagreba. Njima su se pridružili i HNS-ovka Marija Puh, čiji se prelazak povezivao sa zapošljavanjem brata u ZET-u, HSS-ovac Mladen Mađer, kojeg je šef stranke Krešo Beljak prijavio USKOK-u zbog sumnje na političku korupciju te nezavisni Kažimir Varda.
Velika seoba lijevog centra udesno
Ipak, "pionirom" modernog žetonstva i teškašem te kategorije smatra se Tomislav Saucha, bivši predstojnik ureda premijera Zorana Milanovića. Njegov je glas u svibnju 2017. godine bio presudan za spas Vlade Andreja Plenkovića. Nakon turbulentnog razlaza HDZ-a i Mosta, oporba je pokrenula opoziv ministra financija Zdravka Marića, a glasanje je završilo neriješeno, 75-75.
Saucha, tada već bivši član SDP-a i pod teškom optužbom u „aferi dnevnice”, svojim je glasom protiv opoziva postao onaj 76. jezičac na vagi koji je spasio i ministra i Plenkovićevu Vladu. Njegov čin, koji je uslijedio nakon izbacivanja iz stranke zbog afere, otvorio je vrata svim kasnijim prelascima i normalizirao ideju da zastupnik može djelovati potpuno suprotno od volje birača koji su ga u Sabor i poslali.
Cijena političke stabilnosti
Premda se politički prelasci često opravdavaju javnim interesom, u praksi su razlozi nerijetko pragmatični. To je pokazala i afera s porukama između zastupnice SDSS-a Dragane Jeckov i tadašnje pomoćnice ministra gospodarstva Ane Mandac, iz kojih je proizašlo da se podrška Vladi uvjetuje s dodjelom državnih potpora tvrtkama s popisa SDSS. Radilo se o milijunima kuna kojima se, kako tvrde izvori, kupovala takozvana politička stabilnost.
Taj model „usluge za uslugu” primjenjuje se i na pojedinačne zastupnike. Bivša SDP-ovka Boška Ban, koja je napustila stranku nakon što joj nije omogućena kandidatura u Čakovcu, postala je ključna 77. ruka prilikom glasanja za proračun za 2026. godinu. Svoj je glas pravdala time što je Vlada u proračun uvrstila tri milijuna eura za dom za starije i nemoćne u njezinom gradu.
Fenomen nije nestao ni u kasnijim sazivima Sabora. U desetom mandatu istaknuli su se Hrvoje Zekanović, izbačen iz Hrvatskih suverenista, koji je postao jedan od najgorljivijih branitelja Vlade, te Silvano Hrelja. Hrelja, izabran na listi SDP-ove koalicije, preveo je svoj HSU u vladajuću većinu, a sam je za sebe otvoreno izjavio:
- Ja sam žeton, javno priznajem, žetončić, žetončina, što god hoćete, naših umirovljenika, da dođemo do kvalitetnih rješenja za njih.
Biti žetončić nije protuzakonito, ali je, kako navodi GONG u svojoj analizi, duboko nemoralno i predstavlja oportunističko shvaćanje politike kao tržnice. A općeg dobra teško može biti sve dok u najvišem predstavničkom tijelu sjede zastupnici s istaknutom maloprodajnom cijenom.