Američki predsjednik Donald Trump uskoro će proglasiti kraj rata s Iranom, no taj trenutak neće imati mnogo veze s time je li njegova misija doista ostvarena, nego s time koliko političke i ekonomske boli može podnijeti. Prag izdržljivosti Irana pritom je gotovo sigurno viši od njegovog, piše urednik Financial Timesa Edward Luce u opširnoj analizi za taj list.
Trump će, naravno, povlačenje iz operacije "Epski bijes" predstaviti kao pobjedu, no Iran će imati snažan interes da se pobrine da mu nitko ne povjeruje. Upravo je u tome, prema Luceu, srž dileme u koju se Trump sam doveo nakon što je prije desetak dana pokrenuo masivne zračne napade na Iran u suradnji s Izraelom.
Rat bez ikakve pripreme
Trump bi bio u mnogo boljoj poziciji da je unaprijed predvidio situaciju u kojoj se sada nalazi. Jedan od prvih poteza, navodi Luce, moglo je biti obnavljanje američkih strateških rezervi nafte. One su se znatno smanjile nakon ruske invazije na Ukrajinu i nikada nisu ponovno popunjene. Cijene nafte, koje su skočile na gotovo 120 dolara po barelu, možda bi i tada porasle, ali pravodobna priprema uvijek je bolja od naknadnog gašenja požara.
Drugi korak bio bi pridobivanje monarhija Perzijskog zaljeva za ratni plan prije početka sukoba. No činjenica da Trump nije imao jasno definiran cilj otežala je takav pristup. Sada se suočava sa sve nervoznijim državama Zaljeva koje su se našle na meti iranskih dronova i projektila. Treći, ključni korak bio bi priprema američke javnosti na dulji sukob. Ni to se nije dogodilo, a podrška javnosti već je sada na razini potpore ratu u Vijetnamu krajem 1967. godine.
Iluzija kontrole i opasne opcije
Ključno pitanje jest je li Trump u međuvremenu shvatio koliko je problematično ulaziti u rat bez dugoročnog planiranja. Čak i ozbiljno oslabljen Iran i dalje može zastrašivati tankere u Perzijskom zaljevu i paralizirati velik dio regionalne energetske proizvodnje. Bez potpune okupacije Irana, Trump ne može jamčiti sigurnu plovidbu kroz Hormuški tjesnac.
Također, ne može sam odabrati novo iransko vodstvo. Kako su mnogi već primijetili, Sjedinjenim Državama trebalo je dvadeset godina da u Afganistanu zamijene Talibane - Talibanima. Trumpu je, piše Luce, trebalo tek nešto više od tjedan dana da jednog Hamneija zamijeni drugim. Budući da se novi vrhovni vođa Mojtaba Hamnei smatra još tvrđim od svojeg oca, Trump će teško postići prekid vatre, a kamoli ono što naziva bezuvjetnom predajom.
Cijena povlačenja
Čak i ako jednostrano proglasi pobjedu i povuče se iz sukoba, Trump će za to platiti visoku cijenu. Najveći rizik je da se zapravo neće dogoditi ništa. Ako se povuče, Trump će Iranu otkriti svoju točku pucanja - rast cijena energenata. Teheran sada ima snažan motiv nastaviti remetiti globalna energetska tržišta kako bi spriječio Trumpa da ponovno pokrene vojnu operaciju.
Najopasnija posljedica mogla bi biti ubrzanje iranskog puta prema nuklearnom oružju. Nakon što je režim vidio spremnost SAD-a i Izraela da ga pokušaju uništiti, logika da se što prije postigne status nuklearne sile, poput Sjeverne Koreje, mogla bi postati nezaustavljiva. U tome bi mu, upozorava Luce, mogli pomoći i drugi autoritarni lideri poput Vladimira Putina.
Jednu štetu Trump više neće moći popraviti - povjerenje u Ameriku. Čak i nakon što se cijene nafte stabiliziraju, svijet će se sjećati načina na koji je njegova administracija slavila rat i retoriku "letalnosti", kako je to nazvao ministar obrane Pete Hegseth. Trump je svjesno odlučio krenuti u rat koji je bio stvar izbora, a ne nužde. To, zaključuje autor, teško će se zaboraviti.