Kao i svake godine 18. studenog Vukovar je ispunilo mnoštvo ljudi pristiglih iz cijele Hrvatske i susjednih prijateljskih zemalja koji dođu odati počast žrtvama Domovinskog rata i gradu koji je odolijevao napadima više od tri mjeseca.
Ovogodišnju kolonu sjećanja predvodile su žene, braniteljice, ratnice, sanitarke, Hrvatice iz Vukovara koje su u Domovinskom ratu dale nemjerljiv udio. Tri mjeseca pod granatama radile su sve što i njihovi muževi, sinovi i braća, ali i daleko više; nosile su puške, ležaje na položajima u kanalima i blatu, nosile sanitarne torbe i trčale do ranjenika dok su im granate i meci fijukali iznad glava, vidale rane, operirale u bolnici, čuvale svoju i tuđu djecu po podrumima, ostajale uz muževe i roditelje, gledale ih kako ginu, pekle tvrdi kruh od vode i brašna za sve u skloništu, hodale kroz proboj kukuruznim putevima trudne i ranjene, hrabro gledale krvniku u oči i protivile se odvođenju ranjenika, nastavile težak život progonstva kao udovice i majke bez djece, a svemu tome i dalje nije kraj jer već 34 godine čekaju pronaći i pokopati svoje najmilije u grobnice koje su već pripremile za sebe i njih.
To su Hrvatice u Domovinskom ratu, vukovarske žene.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Moj je suprug bio branitelj. Ratovao je na južnom bojištu. Srećom izašao je iz rata živ. U Vukovaru sam treći puta. Imam potrebu tu doći i iskazati zahvalnost za sve što je taj grad dao za Hrvatsku. Mišljenja sam da bi svatko od nas bar jednom morao doći u ovaj grad, na ovaj dan, ako se smatra domoljubom i Hrvatom jer jedino se tu može dobiti pravi dojam o tome kakav je to bio rat. Posebno mi je drago vidjeti da ovoga puta braniteljice predvode kolonu sjećanja jer njima se treba iskazati posebna počast i hvala. One su rodile te naše branitelje, ostale uz njih kada je bilo najgore i na kraju i same uzele oružje. Sve počinje od žene - kazala je Karmela iz dalmatinskog Šestanovca koja je došla u Vukovar sa svojom kćerkom Kristinom.
- Imala sam četiri godine kada je tata odlazio na ratište. Sjećam se kako smo ga ispratili na pragu. Danas sam u Vukovaru prvi puta i prožimaju me razni osjećaji. Gledam bolnicu, vukovarske ulice, sve ove ljude i pokušavam zamisliti kako je Vukovarcima bilo te jeseni 1991. godine. Divim se ljudima koji ovdje žive i mogu se sa svim tim sjećanjima iz prošlosti nositi - kazala je Kristina dodajući kako je tata branitelj otišao u Škabrnju.
Svoju je svijeću u liku vukovarskoj tornja čvrsto u rukama stiskala i Marija Ljubas iz Đakova. Sa suzama u očima stajala je u dvorištu vukovarske bolnice i slušala riječi Darka Milasa koji je, brutalno iskrenim riječima, podsjetio na 2000 fragmenata kostiju iskopanih u masovnoj grobnici na Petrovačkoj doli.
- Moj je bratić poginuo u Vukovaru, i braća su mi bila u ratu. Tada sam imala 18 godina i dobro se sjećam dana kada su se u Vukovaru vodile borbe. Pratili smo sva događanja pogotovo jer smo znali da je bratić ostao u njemu u okruženju. Bilo je teško ne znati ništa o njemu; nismo znali ni gdje je ni da li je živ. Toga dana kada je javljeno da je pao Vukovar bili smo silno zabrinuti da se to napredovanje vojske neće nastaviti i dalje - kaže Marija koja je sada prvi puta došla u Vukovar hodati za dan sjećanja i to kako bi odala počast ubijenom bratiću Draganu Peši koji je, godinama kasnije, pronađen u jednoj od otkrivenih grobnica.
- Posebno mi je drago što su na čelu kolone braniteljice i žene Vukovara jer one su sve ove godine zaboravljene, diskriminirane i umnogome izvrgnute sramoti i pogrdama. A koliko je njih bilo na prvoj liniji, bile zarobljene, silovane.., a ostale u gradu najviše zbog svoje djece. Morale su se same izboriti za svoje poslijeratne statuse. Ja sam ostala bez muža u ratu, još uvijek se vodi kao nestao. Sama sam odgajala naše dvije kćeri. Imam i unučad, također žensku; tek sam nedavno dobila muško praunuče, i dobro znam što je značilo biti ratna udovica sa djecom. Zato svoje cure učim da ne zaborave, da budu ponosne na oca, sebe, svoju povijest da se znaju izboriti za sebe - kaže Matija Kušić iz Sotina, koja traga za suprugom Marinom. U vrijeme kada je pao Vukovar oni su već bili u progonstvu jer Sotin je okupiran već krajem kolovoza.
- Sjećam se dana kada je pao Vukovar. Svi mi iz Sotina bili smo smješteni u jednom hotelu. Svi smo se zagrlili i plakali, tješili se, bio je to kraj svijeta za nas. I ona najmanja nada da ćemo se obraniti nestala je. Mislila sam da se više nikada neću vratiti u svoj dom, ali vratila sam se 1998. godine, čim se moglo ući u Sotin. Stala sam na zgarište svoje srušene kuće i plakala od sreće - kaže Matija.
Jedna od onih koje su ostale u ratnom Vukovaru jer nisu željele ostaviti svoga supruga i brata je i Ivana iz Borova naselja. Imala je tada 35 godina i malenu kći od 5.
- Živjeli smo u zgradi na 6. katu. Suprug je držao položaje na Domu tehnike, brat na Lušcu, i ja ih nisam htjela napustiti i otići iz grada. Nisam ni mislila da će se sve tako završiti. U početku smo trčali u podrum kada god bi bilo granatiranje, a onda smo u njega preselili. Kada je nestalo struje išli smo okolo tražiti šporet na drva da se možemo grijati i nešto skuhati. Kuhala sam za sve. Dolazili su u podrum i branitelji kada bi se morali skriti od granata. Bili su iznenađeni što nas ima toliko žena i djece. Pokušavali smo živjeti. Nalazili načina da zabavimo djecu koja su se bojala granata. Ta djeca su najveći heroji, zbog svih užasa koje su proživjeli, a danas su, evo tu u Vukovaru - prisjeća se ratnih dana u Vukovaru Ivana koja je sa svojom malom kćerkom, nakon pada Vukovara, prebačena u veliki podrum tvornice Borovo gdje su ih na kraju opkolili četnici i JNA i pozvali na predaju. Autobusima su ih, preko Dalja, prevezli za Srbiju zajedno s ostalim ženama i djecom, dok su muškarce odvojili od njih i odvezli u nepoznatom smjeru. Ivana je imala tada 35 godina i ne voli se prisjećati tih dana.
- S velikim štovanjem suosjećam sa ženama koje su tih dana branile Vukovar i općenito ostale u svom gradu. Bez tih žena život u Vukovaru tada ne bi bio moguć. Njihov je angažman danas nevjerojatan. Do kraja listopada i ja sam bila u Vukovaru i zajedno sa svojim kolegama iz vukovarskog muzeja činila što god samo mogla kako bih zaštitila i na sigurno spremila svu vrijednu muzejsku građu jer su već prva granatiranja uništavala Dvorac Eltz. Tijekom tog vremena sam fotografijama dokumentirala uništavanja grada, vodila strane novinare na braniteljske punktove i u bolnicu kod dr. Vesne Bosanac i dr. Juraja Njavre. U više navrata su me branitelji, kukuruznim putevima, vodili do Vinkovaca gdje sam predavala sakupljeni materijal koji bi išao u Zagreb kao svjedočenje onoga što se događa u Vukovaru, ali i muzejske vrijednosti koje je trebalo sačuvati. U posljednjem takvom odlasku iz Vukovara, dogodilo se totalno okruženje grada i više se u njega nisam mogla vratiti. U njemu je ostao dio moje obitelji, a ja sam završila u progonstvu. Zajedno sa sestrom čiji je suprug Slavko Šitum ostao zarobljen u Vukovaru, dočekivale smo svaki pristigli autobus nadajući se vidjeti ga u njemu. Na žalost, do danas je među nestalima - ispričala je Ruža Marić, bivša ravnateljica vukovarskog muzeja.
Prisjetila se i dana kada je objavljeno da je pao Vukovar.
- Na TV-u su pustili poznatu pjesmu 'Stoji Grad' koji je nama Vukovarcima bila pjesma koja je obilježavala otpor. Ne mogu zapravo riječima opisati te osjećaje koji su se javili kada smo saznali da je Vukovar pao. Nakon prvog šoka, razočarenja, ogorčenja, javila se silna želja da se opet vratimo u svoj grad, da ga obnovimo i nastavimo život u njemu, što se na sreću i dogodilo - dodala je.
Cijelu kolonu u kolicima prošla je i Zdenka koja je 1991. godine bila u vukovarskoj bolnici.
- Dok sam mogla hodati, bila sam u bolnici. Teško je bilo kada sam, čula da je slomljena obrana grada, bila sam jako potonula. Bilo je strašno, moj prijatelj iz škole dozvao me 18. studenog, tad smo zadnji put popili kavu a onda je odveden na Ovčaru - ispričala nam je Zdenka. Dodala je kako je ponosna što ove godine predvodi Kolonu sječanja, zajedno sa svojim kolegicama. Ponosna što je u koloni je i Ljiljana Brkić.
- Bilo je jako teško. Bila sam 1991. godine u vukovarskoj bolnici. Šljivančanin nas je zarobio i onda je krenula evakuacija. Bili smo prebačeni autobusima, ja sam se jako bojala jer sam imala ranjenog brata i pazila sam na njega. Kroz glavu mi je prolazila tuga i bilo me jako strah - rekla nam je Brkić.
Zorica Gregurić rekla nam je kako je u kolonu zbog svih svojih mrtvih kolegica iz vukovarske bolnice.
- Danas je tu nebeska vojska hrvatskih braniteljica. Ja sam u sklopu timova iz Zagreba iz Klaićeve bolnice došla u Vukovar. Kada smo došli shvatili smo da je sve drugačije, krenulo je svakodnevno bombadiranje, zadnja operacija na kirurgiji vukovarske bolnice bila je 25.9.1991. godine, kasnije je sve preseljeno u podrume. Bilo je strašno, bili smo spremni na to da će biti ranjenih vojnika, nismo bili emotivno spremni na ranjenu i ubijenu dijecu - ispričala je Zorica. Dodala je i kako je to bilo 'prljavo ratovanje'.
- Jednom su doznali gdje je sklonište, došli su sa tenkom i pucali dok nisu sve sravnili sa zemljom, užas. I dan danas mi je teško kad se svega toga sjetim. Najteži dan nam je bio kad su donijeli mrtvu bebu bez glave, to je bilo užas, to ti ostane zauvijek u glavi. Teško je o tome govoriti, ali svijet to treba znati. S ponosom danas stupamo u ime svojih mrtvih kolegica i kolega - ispričala je.
Doktorica Neda Striber istaknula je kako je ponosna jer je sada ponovno zajedno sa svojim kolegicama kao i 1991. godne.
- Tužni smo jer se idemo pokloniti onima koji su dali život. Bila sam liječnik u vukovarskoj bolnici, samo oni koji su tamo bili znaju kako je to izgledalo, bilo je teško ali vrijedno svega toga. 18. studenog 1991. godine teško se uopće i prisjetiti, to je period kada mislite da je sve gotovo i da zavrsavaju patnje svih onih koji su bili ranjeni, bolesni i da ćemo konačno biti sa svojim obiteljima. Pripremamo ranjenike za konvoj, hrabrimo ih, hrabrimo i sebe ali ustvari se svi skupa bojimo. Bili smo u bolnici, zadnjih dana je vojska preuzale bolnicu, nakon toga su nas odveli u mitrovicu i tamo smo bili dva dana. Bilo me jako strah, to su ljudski osječaji - ispričala je doktorica Neda Striber.
U koloni sjećanja bila je i Martina, koja 18. studeni 1991. godine pamti kao jedan od najtužnijih dana u svom životu.
- Ja sam inače iz Splita, ovo mi je prvi put da sam u Vukovaru. Kad je Vukovar pao bila sam jako mala i sjećam se samo kako je baka plakala pred televizorom. Uvijek smo gledali prijenos kolone sjećanja na televiziji, a kad su mi roditelji prvi put ispričali šta se događalo tu u Vukovaru, nisam mogla spavati cijelu noć. Strašno. Ipak, ponosna sam što danas, zahvaljujući našim braniteljima, mogu tu hodati - ispričala nam je.
Dok je kolona sjećanja prolazila ispred Hrvatskog radija, i dok se slušao posljednji ratni izvještaj Siniše Glavaševića, mi smo razgovarali s Josipom koja je u Vukovaru izgubila djeda.
- Ja se nisam tih 90-tih godina niti rodila, ali dida mi je tu poginuo, bio je u HOS-u. Svake godine dođem s obitelji, od kad znam za sebe. Iako tad nisam bila niti rođena, te iako ne znam svog didu, svaki studeni je za mene težak. Vukovar ima posebno mjesto u mom srcu i dolazit ću uvijek, koliko god budem mogla - ispričala nam je.