Jozo Tomić je bio liječnik iz vukovarske bolnice u vrijeme pada grada u studenom 1991. U bolnici je proveo cijelu opsadu Vukovara, radio je na kirurgiji, previjao ranjene i odlazio na teren po stradale.
- To je bilo to do pada, kada je pao oni su ušli u bolnicu, to je bio 21. kada su nas skupili u jednu sobu da ne vidimo što rade - rekao je Tomić za N1.
- Osjećam se teško. Teško je imati čvrst glas i bistro oko, glas zadrhti, a oko zasuzi, kako godine prolaze, stariji ljudi sve više imaju taj problem. Sjećanja ne blijede kao i što ne blijedi ponos na sve ljude koji su tamo bili, civili, vojnici liječnici, sestre. Sav narod koji je bio tamo je dao svoj obol, snagu za državu i za Vukovar. Nažalost bitka je izgubljena, ali smo dobili najvažnije - državu koju moramo čuvati jer ju neće nitko sačuvati osim nas samih - dodao je.
Tomić je bio zadnji liječnik koji je liječio Sinišu Glavaševića.
- Prije njihovog ulaska previo sam mu uho u podrumu, a do tada sam ga poznavao samo preko radija. Čekali smo njegov glas, njegovo izvješće kao da će reći da smo slobodni, motivirao je narod, s ljubavlju je govorio o gradu i narodu, o hrabrosti ljudi.
Nagledao se ružnih scena, ali prisjetio se i najtežeg dana na ratištu.
- Najteži dan mi je bio kada su doveli brata i sestru od 7 i 10 godina, bili su izranjavani, majka ih je išla prevesti djedu koji ima podrum i na cesti je pala granata, majka je ubijena, a oni izranjavani. Nisam bio dalje u stanju raditi - ispričao je.
Tomić je rekao da je njegova snaga nakon tih događaja bila supruga i djeca.
- Da nije bilo njih, ne znam. Prvih pet, šest dana nisam mogao spavati, kažem supruzi moram leći na zemlju, ne mogu spavati u krevetu. Počne padati adrenalin, uznemirenost u duši, grozno, da nije bilo njih... Najveći su teret moje rehabilitacije podnijele supruga i djeca. Supruzi sam se ispovijedao, njoj sam plakao - zaključio je Tomić.