Nekako s proljeća 2023. svijet je zahvatila pošast umjetne inteligencije. Obraćaju se, putem interneta, nevidljivom umniku, te mu postavljaju različita pitanja. On odgovara kako zna i umije, negdje pogodi, negdje promaši, ali kad promaši, to biva zabavno, duhovito i šašavo. Osim toga, nevidljivi umnik umjetne inteligencije umije i da laže. Istina, nisu to one naše laži, koje imaju neki cilj, ili su karneval imaginacije, jer umnik laže zato što je krivo povezao stvari. Pa je onda i to zabavno.
POGLEDAJTE VIDEO:
Ljudi se zabavljaju i usput strahuju. Čovječanstvu i čovjeku dolazi posljednje vrijeme. Svi ćemo ostati bez posla, jer će umnik umjetne inteligencije sve poslove obavljati umjesto nas. I doista, on je u tome vrlo vješt. Igra šah bolje od Magnusa Carlsena, u glavi su mu sve enciklopedije ovoga svijeta, piše novinske članke, odgovara na čitateljske upite liječniku… Arhitekti strahuju, jer je umnik u stanju da za samo nekoliko trenutaka isprojektira tipsku obiteljsku kuću. Dekorativni slikari, koji su dosad dobro živjeli maljajući dekorativna ulja na platnu, idealna za zid takve kuće, također gube posao, jer su umnikova ulja na platnu mnogo jeftinija od njihovih, a lošija nipošto nisu, jer im je on, kao i spomenutim arhitektima, ušao u dušu i u pamet. Doista, umnik umjetne inteligencije brži je od svakog nedarovitog proizvođača arhitektonske i dekorativne konfekcije.
O namještaju u toj kući ne treba ni govoriti: svaki trosjed i svaka fotelja, kuhinja i u kuhinji slanik i karafindl, kupaonica, kada i zahodska školjka, čak i četka za čišćenje školjke, djelo su našega umnika. Brže dizajnirano, brže proizvedeno, i, naravno, mnogo, mnogo jeftinije. U osnovi, sve u toj tipskoj obiteljskoj kući, zbog koje pojedini arhitekti strahuju da više neće imati posla, moguće je djelo umjetne inteligencije. Ponešto tu neće funkcionirati, ponešto će biti smiješno pogrešno, ali sve će u takvoj kući biti mnogo, mnogo jeftinije. Samo jedno će biti trajno nerješivo: tko će živjeti u toj jeftinoj kući umjetne inteligencije, i od čega će se takav život sastojati? Po kojoj bi, naime, osnovi unutra mogli živjeti ljudi, ukoliko oni nemaju više nikakvu ulogu u nastanku kuće? I odakle im novci, ako sve poslove umjesto njih obavlja umnik umjetne inteligencije? Čak i ako zamislimo društvo u kojem će umjetna inteligencija zamijeniti radnike, kreativne i nekreativne, pa ako zamislimo i neki postkapitalistički sustav u kojemu će ljudi, baš kao u komunizmu, privređivati dohodak prema potrebama, a ne prema obavljenom poslu, kako zamišljamo život tih ljudi? Naime, sve ono što bi se u takvom životu moglo raditi, od ležanja na trosjedu i čitanja novina, do onanije i konzumiranja pornografskih materijala, osujećeno je novouspostavljenom ulogom umnika umjetne inteligencije. Čovjek neće ništa moći raditi, jer će umnik raditi sve umjesto njega. On ni u čemu neće moći uživati, jer je svaki užitak čovjekov, uključujući i onaniju, povezan s nekim oblikom rada. Za javno dobro, ili za vlastito dobro, sasvim je svejedno. Nije, dakle, problem što će umjetna inteligencija lišiti čovjeka prava na rad, nego je problem što će ga lišiti mogućnosti užitka. Lišit će ga razloga da nazoči vlastitom životu. Svijet neće više biti njegov, nego će biti umnikov.
Ili stvari stoje, ipak, malo drukčije? Američki prevoditelj moje knjige “Rod” (tojest “Kin”) Russell Scott Valentino dao je umniku umjetne inteligencije zadatak da prevede prvih nekoliko odjeljaka knjige, ili prvu stranicu. Posao je očas bio zgotovljen, neusporedivo brže nego kada je Russell prevodio, a rezultat, koji možete pronaći na bespućima interneta, te ga usporediti s radom stvarnog prevoditelja, bio je zanimljiv, pomalo šokantan, gotovo savršeno tačan, ali zapravo loš. Bio je, otprilike, onakav kakvi su hrvatski titlovi na Netflixu i HBO-u. Informativno može poslužiti. O, itekako može poslužiti! Ali ukoliko govorimo o književnosti, o stilu, estetici i čitanju, ako govorimo o onome što je čovjekova uloga u književnosti, bilo da je čovjek pisac ili je čitatelj, onda prijevod umnika umjetne inteligencije ne samo da nije dobar, nego on nikako i nikada ne može postati bolji. Ne radi se tu, naime, o razvitku kompjutora i kompjutorskih programa, jezika, softvera. Riječ je o čovjeku, njegovoj imaginaciji i individualnom stilu, te o onome što je upisano u određeni zanat, umijeće i umjetnost, a zasnovano je - na greški i na deficitu. Umjetna inteligencija je, za razliku od pisca, arhitekta i prevoditelja, umjetna inteligencija je, za razliku od dobrog obućara, krojača i uzgajivača ruža, zasnovana na idealu nepogrešivosti i savršenstva. Nema nikakve sumnje da će stroj jednoga dana dostići takav ideal, ali kakva je korist od toga kada je čovjek biće greške. Između ostaloga, genijalne greške. Umnik umjetne inteligencije teži za božanskim savršenstvom, i tu se razilazi s nama.
On, dakle, može načiniti tipsku obiteljsku kuću, kao i sve stvari i predmete u toj kući, na osnovu kuće i svih stvari i predmeta koje je čovjek u svojoj nesavršenosti stvorio. Pritom, umnik je u stanju usavršiti tu kuću, otkloniti sve njezine nedostatke, dovesti je do potpunog savršenstva. Samo što će to savršenstvo biti neljudsko i nepotrebno!
Ali on, taj naš umnik umjetne inteligencije, nikad neće načiniti sasvim novu kuću i nove stvari i predmete u njoj. On nikad neće izumiti nešto što nesavršena ljudska pamet nije već izumila. Razlog tome je, čini mi se, što on ne umije da griješi. Ne umije da imaginira. Sve njegove greške posljedica su nedostatka podataka, ili nedostatka veza među podacima. One nisu, kao u čovjeka, greška u percepciji, niti greška u zamišljanju svijeta. A iz greške u percepciji i u zamišljanju nastaje čovjekova kultura, iz te greške nastaje tipska obiteljska kuća i žlica u toj kući.
Jezik književnosti jezik je čovjekove nesavršenosti. Nije to jezik kompjutora, pa čak ni jezik svakodnevne komunikacije, ili jezik aerodromskog kontrolnog tornja. Da je po jeziku književnosti i po jedinstvenome piščevu stilu, avioni bi jedan za drugim padali s neba. Zato što književnost i umjetnost, zato što ljudskost, podrazumijevaju onaj oblik savršenstva nesavršenog, koji je nemoguće potpuno funkcionalizirati. Jednako kao što je nemoguće jezikom kontrolnog tornja napisati roman. Umjetna inteligencija ne može se odmaknuti od tog jezika. I tako će trajno biti. Sve dok umjetna inteligencija ne stekne osjećaje i svijest. Ali ni tog se ne trebalo plašiti, ni zbog toga se ne trebamo brinuti. Kada umnik umjetne inteligencije stekne svijest i osjećaje, on će postati čovjek. Izgledat će, možda, kao stroj, ali će biti čovjek. I vjerojatno će postati nesavršen, jer onaj tko ima osjećaje, ne može biti savršen. Onaj tko nema osjećaje, ne može imati ni svijest. Može li umnik umjetne inteligencije ostati savršen, sa sviješću i s osjećajima, pa tako postati Bog? To je već zanimljivo pitanje za pisce znanstvenofantastičnih romana (ne, ja nisam taj, ali možda bih morao pogledati…). Mogao bi se napisati SF religijske inspiracije, u kojemu bi naš Bog, onaj u kojega toliki ljudi vjeruju, bio samostvoreni umnik umjetne inteligencije. Ili je takav roman već napisan?
Hoće li umjetna inteligencija ugroziti čovjeka i njegovu civilizaciju? Neće, čovjeka bi mogla ugroziti samo njegova prirodna neinteligencija, tojest glupost. I mogle bi ga ugroziti devijacije kapitalizma, uključujući sklonost da se već neko vrijeme trguje pripovijestima, imaginarnim proizvodima, pojavama i doživljajima, a ne nečim što materijalno postoji. Recimo, ozbiljno se trguje idejom o vozilima bez vozača, i neprestano se stvaraju datumi kada će takva vozila preuzeti posao taksistima, tramvajcima i inokosnim šoferima. Stvar funkcionira tako što se zaboravlja stari datum, pa se izmišlja novi datum. I neki se ozbiljni novci obrću oko jedne nepodnošljivo trivijalne fikcije. U toj fikciji ovog je proljeća posvuda zaživio i fantom umjetne inteligencije.
Prije pola stoljeća postojala je u nas tvornica Digitron, Buje. Bio sam drugi razred kada je ta tvornica proizvela novu generaciju ručnih računara ne većih od dlana, koje smo sve familijarno zvali digitronima. Od rođaka iz Kaknja dobio sam digitron na dar. Krenuo sam u drugi razred, pa smo napamet bubali tablicu množenja i dijeljenja. U džepu mi je bio digitron, koji je znao sve što ja ne znam, pa sam ga, dok bih na satu odgovarao, skrivenog stiskao oznojenom rukom, e ne bi li njegova pamet prešla na mene. Između tog digitrona i njegovog dalekog potomka koji prevodi “Rod” i projektira obiteljske kuće, nikakve razlike zapravo nema.