Nakon smrti Vedrane Rudan ponovno se čita njezina snažna kolumna o Bori Đorđeviću, frontmenu Riblje čorbe, koji je preminuo u rujnu 2024. godine. Rudan je tada, samo nekoliko dana nakon njegove smrti, objavila tekst pod naslovom „Umro je najveći“. Nakon što je preminula i sama Rudan, njezine riječi o smrti kolege i glazbenika dobivaju novu, posebno emotivnu težinu.
Rudan je u kolumni pisala o tome kako je Đorđevićevu glazbu doživljavala vrlo osobno, iako ga, kako je priznala, nije dobro poznavala. Njezin tekst pod naslovom „Umro je najveći“ prenosimo u cijelosti:
Otišao je Bora Čorba. “Ne možeš pisati o Bori”, rekao mi je muž, “nisi ga poznavala.”
Nisam ušla u diskusiju. Bora je dio moje duše onako kako to nikad neće biti ljudi koje poznajem otkako sam se rodila.
Treba li nekoga “poznavati” da bi ti bio blizak onako kako je Bora bio meni i stotinama tisuća drugih koji ga također nisu “poznavali”?
Ne razumijem se u muziku, ne slušam je često ali Borine pjesme su za mene uvijek bile više od muzike. Utjeha, pomoć da pogledam istini u oči. Kad bismo autom išli na put slušala sam samo njega, pa njega i opet njega.
Kad potpuno izgubljena sjedim u kući i tupo buljim u zid obuzeta svojim demonima slušam Boru, Boru pa opet Boru.
Toplina, očaj, glas gubitnika koji hrapavim glasom meni gubitnici i očajnici priča moju priču je ono što mi nitko, najmanje njegova smrt, ne može oteti. Bora je moj brat, moj heroj, moj Pjesnik nad pjesnicima, moj štap dok bauljam kroz život u potrazi za čvrstim tlom.
“Pogledaj dom svoj anđele” može danas biti himna baš svake zemlje na Kugli. Bora je bez ikakve konkurencije najveći rok pjesnik na ovim nekad našim prostorima koji su nažalost postali njihovi. Bora je bio “četnik”, pišu ovih dana.
Četnik? Jebe mi se ako je bio “četnik”, ja i ne znam tko je “četnik”. Meni je četnik, primjerice, Plenković koji je svakoj hrvatskoj majci ili oteo dijete ili ga ubija glađu. On je Hrvatsku pretvorio u prah i pepeo, ni jedan mu četnik u tom zločinu nije, ne može i neće biti ravan. I Hrvatska je dom koji bi trebao pogledati Borin anđeo ali mu to ne pada na pamet.
Tješi me da će strahovlada našeg četnika jednom crknuti, Borin glas zvonit će dovijeka.
Jasno mi je, totalno je neprimjereno u istom tekstu spominjati Boru “četnika” i Plenkovića razbojnika, ali znam da se moj dragi “četnik” zbog ovog bogohuljenja ne bi uznemirio. Jebalo se njemu što oni oko njega misle.
Vrtio je svoj film koji je bio i moj i koji jest moj i koji će biti moj dok budem disala. Dragi Bora, davne 1989. bila sam na tvom koncertu u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pjevao si, “u slučaju građanskog rata, letite avionima JAT-a”. Čitavo se kazalište smijalo onako kako su se u to vrijeme smijali svi kojima bi netko spomenuo građanski rat u Jugoslaviji. Građanski rat u zemlji bratstva i jedinstva? Ha, ha, ha…
Jednom sam te srela na Radio Rijeci. Zapanjilo me tvoje čisto, gotovo djevojačko lice. Izgledalo mi je poput maske koja skriva lice muškarčine gruba glasa i još grubljeg jezika. Ni glas ti nije bio grub. Bila sam zbunjena. Je li taj tihi, pristojni mladić Bora Čorba?
Svi mi imamo tisuću lica, svi smo mi dobri ili loši glumci, ništa naša lica ni naše riječi o nama ne mogu reći. Zato si, Bora, za neke četnik, blago onima koji sve znaju, a za mene ćeš uvijek biti samo lijek za dušu moju.
Tko je Vedrana Rudan?
Hrvatska književnica i kolumnistica Vedrana Rudan umrla je u utorak u 77. godini, objavljeno je na njezinoj službenoj facebook stranici.
„Vedrana je otišla na područje bez signala“, objavljeno je na njezinoj službenoj stranici na kojoj je naslovna fotografija s televizijskim bojama i natpisom 'No signal'.
Vedrana Rudan rođena je 29. listopada 1949. u Opatiji. Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Radila je kao učiteljica i turistička vodičica, a potom kao novinarka za više hrvatskih novina. Bila je i urednica na Hrvatskom radiju te voditeljica televizijske emisije.
Književnu karijeru započela je romanom „Uho, grlo, nož“, objavljenim 2002. godine. Nakon toga objavila je niz romana i drugih knjiga, među kojima su „Ljubav na posljednji pogled“, „Ja, nevjernica“, „Crnci u Firenci“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Madison“, „U zemlji krvi i idiota“, „Zašto psujem“, „Muškarac u grlu“, „Puding od vanilije“ i „Doživotna robija“.
Njezine su knjige prevođene na više stranih jezika, a prema njezinim djelima nastale su i kazališne predstave.
Godinama je pisala i na blogu „Kako umrijeti bez stresa“, u kojem je komentirala društvene i političke teme te vlastita životna iskustva. Bila je prepoznatljiva po izravnom i polemičnom stilu, kojim je često izazivala snažne reakcije i javne rasprave.
O svojoj bolesti javno je govorila od 2024. godine. U ožujku 2025. rekla je da boluje od vrlo agresivnog raka žučnih vodova, koji je nakon operacije metastazirao.
U razgovoru za HRT u ožujku 2025. govorila je i o vlastitoj smrti, poručivši da želi da je se shvati kao „odlazak na područje bez signala“.