Digli smo ruke od svijeta vani, od svijeta koji se koroni ruga, a ona na kraju pobjeđuje. Kako pobjeđuje, gledamo mi ovdje svaki dan, dok se vani neki smiju. Svoj smo život ovamo preselili kako bismo se borili sa smrću.
Tako govori, bez iznimke, svaki “stanovnik” nekadašnje Poliklinike u KB-u Dubrava, novog maloga grada u kojem odnedavno žive liječnici i sestre, kuharice, spremačice - svi koji se trenutačno brinu o 350 teško oboljelih od Covid-19.
Pogledajte video: Djelatnici KB Dubrava u herojskoj borbi
Ušli smo u na njihovo bojište
Dopustili su nam da uđemo u taj novi grad, mravinjak u kojem se točno zna što je čiji zadatak i u kojem ti ljudi sad žive sa svojim pacijentima. Prošetali smo “čistim” dijelom Poliklinike, koja je postala njihov dom, i u kojem se odijevaju za ulazak među pacijente, a nakon izlaska na drugoj strani, ovamo dolaze na odmor, po malo sna, da bi jeli, okrijepili se, podružili, nasmijali, i opet se vratili među bolesnike pod punom spremom.
Smjena traje 12 sati - noćna i dnevna. Kada dođu od kuće, odijevaju zaštitnu opremu i na puna četiri sata ulaze među bolesnike. Nakon izlaska imaju četiri sata za odmor, a onda ponovno među bolesne na nova četiri sata. To je sad njihov život.
- Molim vas, napišite da tražim curu! Nemam vremena tražiti je sam, pa budite ljubazni, oglasite... - smije se medicinski tehničar Tomislav Đorđievski (30), kojemu kolegica Anđela Grosl (58) pomaže odjenuti se za ulazak na odjel s pacijentima. Tomislav je rođeni optimist i pozitivac. Kaže da će se djevojci posvetiti od 2025., “kad sve ovo završi”. On je zapravo simbol života i prkosa smrti, s kojom se ovdje bore svaki dan.
Da zna kuhati i da nema preko 30
- Ovako napišite, da bih volio da zna kuhati, da nema više od 30 godina, kao ja, i da je spremna na dogovor. Ja sam vam malo konzervativan, želim ženu u pravom smislu...
Priznaje Tomislav da ga ponekad ulovi malodušje, želja da sve ovo ostavi iza sebe, no to su samo prolazne misli, dodaje. Neće odustati, otići iz Dubrave niti iz Hrvatske. Ovdje je, zaključuje, njegov dom.
Poliklinika, preko noći pretvorena u novi dom za one koji u KB-u Dubrava rade, nije samo bolnica nego i mjesto na kojem, u svojim 12-satnim smjenama, zaposlenici dijele tugu i sreću, umor i beznađe, ali i vesele trenutke. Kroz taj novi mali grad provodi nas magistra sestrinstva i glavna sestra Poliklinike Tanja Fistrić, žena koja se brine o tome da “grad” funkcionira.
Prijam nekadašnje Poliklinike sad je, pokazuje nam, recepcija za sobe ovog novoga, kako se šale zaposlenici, hotela. Da, tako su prozvali novo mjesto za život, Hotel, i bez nekog posebnog imena zafrkancija je već dovoljna.
Rađaju se ovdje i nove ljubavi
Na “recepciji” ključevi soba - nekadašnjih ordinacija i sala, u kojima se sada drijema ili spava, odmara. Kreveti su i pored stomatoloških stolaca, krevet za spavanje je i onaj operacijski, umor ne pita. Nakon svake smjene mijenja se posteljina za onu novu, koja tek dolazi.
- Naše su starije sestre, koje ne želimo izlagati opasnosti rada s Covid pacijentima, sad postale sobarice. Svi rade sve, složni smo i stvari funkcioniraju - pokazuje nam sestra Fistrić prostorije za odmor. A njena je radna soba, otvara vrata, postala malo skladište za voće i ostalu okrepu za djelatnike.
- Važno mi je da ovdje imam kompjutor, ostalo ne smeta - kaže glavna sestra. Komfor je ovdje sad nebitan, snalaze se kako znaju i umiju, improviziraju.
- Sve je moguće i izvedivo, i sve je lako u odnosu na onaj posljednji izdah umirućega, koji čujete pored sebe. Na to se nikad ne možete naviknuti. Tu ste, pored bolesnika, razgovarate s njim polako, jedva čujno, okrenete se na tren na drugu stranu, a onda taj zvuk smrti... Strašan je, užasan - govori sestra Fistrić.
U vlastitoj je okolini, kaže, izgubila nekoliko prijatelja jer koronu smatraju teorijom urote.
- Digla sam ruke od objašnjavanja, od svijeta vani, koji često ne razumije - zaključuje dodajući kako su medicinske sestre kostur ovog sustava.
'Vlakić', hodnik kao rimski forum
Nikome ovdje nije lako, ali nitko se olako niti ne predaje. Baš je prošlu noć u smjeni, kaže, imala kolegicu čija se koža osula zbog alergije na lateks i puder u rukavicama, izdržala je smjenu, neće odustati iako bi mogla.
I da, rađaju se ovdje, u ovim teškim okolnostima, i nove simpatije, ljubavi, veze, kažu nam sestre. I neka, dodaju. Život mora pobijediti. A najživotnije je ovdje duž “vlakića”, kako su prozvali dugački hodnik za okrepu i odmor. Zatječemo grupice sestara, spremačica, liječnika, svi sa svima, i svi u istome. Neki su premoreni, drugi nasmijani, neki u ogrtačima, tek probuđeni - cijeli je njihov život sad tu. “Vlakić” je poput rimskog foruma, sad središte života u KB-u Dubrava.
- Kada dođem kući, začude se pa kažu: ‘Oh, otkud ti?!’ - kroz smijeh će sestra Antonija Kiš (48), koju smo zatekli u sobičku za odmor. Ujutro je odradila jednu četverosatnu smjenu s bolesnima, sad ima četiri sata pauze, pa onda opet ulazi tamo gdje se ljudi bore za život.
'Vani je paralelan, drugi svijet'
- Svi bismo mi ovdje voljeli da ljudi vani, u nama sad paralelnom, nestvarnom svijetu, to shvate, da je ovdje borba za život, zbog korone. Da ne odmahuju rukom - kaže sestra Kiš. Njena četiri sata odmora to nisu nužno jer je mogu pozvati na rad u svakom trenutku ako zatreba.
- Ovaj naš posao nije zvanje nego poziv. Odraditi ga moramo koncentrirano i najbolje što možemo, jer su ondje unutra ljudi kojima trebamo - zaključuje glavna sestra Tanja.
Proći će i ovo, zna ona, vjeruje cijelim svojim bićem. Mora proći. Brže će ako pomogne svatko od nas, poziva nas “gradonačelnica” ovog mjesta.
'Sestra u duši' duša je bolnice od 1988.
Hoću Tomislava za svog zeta, a on, evo, vama oglašava da traži curu!, nasmijava sve oko sebe sestra Anđela Grosl (58), u Dubravi zadužena za odijevanje onih koji ulaze među Covid oboljele.
U ovoj je bolnici, priča nam, od njenog osnutka, 1988. godine. Zapravo je došla i godinu prije, bila je ovdje već kad se bolnica pripremala za rad. Da, u to vrijeme “svemirska” bolnica, vojna, ali i za civilne pacijente, s dotad neviđenim komforom i opremom. Pamti sestra Anđela divne trenutke, pamti i one ratne, vrlo teške, u borbi je i sad, protiv nevidljivog neprijatelja.
Pitamo ju je li ikad, sve ove godine, a pogotovo u ovome što nas je sad zadesilo, požalila zbog zanimanja koje je odabrala.
- Što, pitate me jesam li trebala biti učiteljica ili frizerka, možda kozmetičarka? Ma kakvi?! Ja sam medicinska sestra u duši! - spremno će sestra Grosl, duša ove bolnice. U smjeni od 12 sati, s odmorima, po tri-četiri sestre odjenu od 50 do 90 kolega koji ulaze među pacijente, u noći na petak ih je, kaže, odjenula 270! Kad je smjena, sestre imaju za sva ta odijevanja do pola sata, ne više, a greške ne smije biti jer je onda moguća kontaminacija. Zna se što se kako navlači, kojim redoslijedom i zašto. Odijelo, maska, vizir, naočale, lijepljenja, gumice... Za svako je odijevanje potrebno od tri do pet minuta, sad već to ide vrlo brzo, kaže sestra Anđela, a sve završava onog trena kad kaže: “Ime, kolega?”, da bi ga zapisala na zaštitni mantil. Tomislavovo, dakako, zna, predbilježila ga je za svog zeta. Što joj kažu kod kuće kada dođe s posla, pitamo je.
- Doma me ne doživljavaju, a bome ni ja njih! - smije se ova okretna i brza žena očiju koje pršte od života. Ode kući naspavati se, dodaje, jer je posao moguće raditi samo tako, naspavan i sto posto spreman.
- Svi dajemo sve od sebe. Nek’ oni koji u ovo ne vjeruju samo na trenutak pomisle kako je bolesnima unutra. Ja doticaja s njima nemam, smrt ne vidim, ali vide kolege koji ulaze onamo. Ulaze na četiri sata, tijekom kojih ne mogu na WC, ne mogu ni kap vode popiti, obrisati nos, počešati se, bilo što - kaže sestra Anđela.
Kad odande, na drugoj strani, izađu i nakon druge četverosatne smjene, skinut će se, istuširati i napokon otići kući, u za njih sad paralelan i nestvaran svijet. Ondje će ih dočekati i poneki pojedinac, grupe koje kažu da je sve ovo izmišljotina nekih koji na koroni zarađuju.
“Izmišljotina” ovdje traje po 12 sati, noću i danju, i traži nadljudske napore, punu koncentraciju i predanost. Predaju se poslu koji su odabrali kao životni poziv, neće “dezertirati”. Sve mole za pomoć, da vjerujemo. Samo to.