Za njih se često kaže da ih je previše, da su 'anestezirani' i inertni, da ih ne trebamo toliko, a nerijetko ih se u komentarima naziva 'budućim uhljebima'. Pričali smo o tome s dvoje studenata Pravnog fakulteta, Borisom Rajićem, koji je na 4. godini prava i Sarom Marguč, koja je na 4. godini socijalnog rada.
Zašto ste upisali Pravni fakultet, drže li vas ti motivi i ideali i danas?
- Socijalni rad sam upisala jer sam osjetila poziv još u ranoj dobi da posvetim svoj život potrebitima. Ista motivacija i ideali su još uvijek prisutni, ti isti me guraju da studiram, da budem proaktivna, da budem okrenuta ka potrebama drugih ljudi. Moja mama je oduvijek govorila, još od mojih malih nogu, da ću ja biti borac za ljudska prava. - započinje svoju priču Sara.
Boris je pak, u zadnji čas upisao Pravo.
- Bio sam jedan od onih maturanata koji se nisu mogli odlučiti što će upisati tako da je odluka pala otprilike 2 tjedna prije završetka upisa. Odlučio sam se ipak za pravo jer me je uvijek zanimao način na koji država i društvo funkcioniraju, ali i jer sam shvatio da je to nešto u čemu bi mogao biti dobar. Sad mi se taj razlog čini dosta banalan, možda čak i malo naivan, ali mogu reći da nisam pogriješio jer je pravo nešto što me još uvijek zanima 4 godine kasnije.
Studenti Pravnog fakulteta u Zagrebu zadnjih tjedana su se borili za smanjenje školarine, čije je povećanje nametnula uprava fakulteta, i to samo tri dana prije roka za plaćanje. Uprava je nastavila po svome, studenti se nisu uspjeli izboriti za svoja prava ni prosvjedom. Dio javnosti ih je podržao, a dio se čudio zašto prosvjeduju 'kad ih je ionako previše'.
- Definitivno nas je previše. Postoje i jasni pokazatelji da pravnici spadaju u suficitarna zanimanja., kaže Boris i nastavlja, 'čini mi se da je slika pravnika u društvu uglavnom negativna, ali puno bitnije (i pomalo zabrinjavajuće) čini mi se da je slika samog prava negativna. Općenito smatram da bi svaki građanin trebao biti upoznat s osnovnim načelima prava, onda bi bilo puno jasnije da nije problem u pravu, nego u zlouporabi prava.
Boris se osvrnuo i na komentare da Pravni fakultet stvara 'buduće uhljebe'.
- Ima istine u tome ali to nije cijela slika. Ovo je veliki fakultet s jako puno studenata i uvijek će bit onih loših i onih dobrih. Meni je iskreno žao da je sva pažnja na tim lošim slučajevima.
S druge strane, socijalnih radnika nam nedostaje, ali njihov položaj u društvu nije nimalo lagan. Niska razina brige o ljudskim resursima, nedovoljno jasni standardi rada, izostanak kontinuiranog stručnog usavršavanja, nemogućnost napredovanja u zvanju i potplaćenost stručnjaka, te stihijske reforme bez dobro vođenih i planiranih promjena, samo su neki od problema koje sami socijalni radnici navode.
- Smatram da su socijalni radnici neprepoznati u društvu. Naše kompetencije nisu prepoznate u društvu, te načini na koje socijalni radnici pozitivno mogu utjecati na cijelo društvo, zajednicu, obitelj i na pojedinca integrativnim metodama. Osim toga, ograničenih smo mogućnosti jer je sustav zastario te se oglušuje na naše zahtjeve za boljitak sustava. - komentirala je Sara.
Ništa više ih se ne sluša ni kad je u pitanju njihovo obrazovanje. I Sara i Boris slažu se da treba mijenjati stvari u samom programu, uz naglasak na praksu i volontiranje.
- Puno bih više fokusa stavio na primjenu znanja. U današnjem svijetu gdje nam je većina teorijskog znanja dostupna na par klikova, fokus mora biti na ispravnoj primjeni, a ne repeticiji znanja. Neki profesori na Fakultetu su ovo već uočili i daju sve od sebe da se prilagode (npr. postoje seminari gdje cijeli semestar proučavamo presude Europskog suda za ljudska prava), ali promjena mora biti puno brža i sveobuhvatnija da ostanemo u toku sa svijetom. - kaže Boris.
Oboje studiraju područja koja kreiraju društvo u kojem živimo, pa i sami imaju sliku društva kakvog žele stvoriti.
- Čovječe, htjela bih živjeti u poprilično utopijskom društvu, iako znam da je to nemoguće, u društvu u kojem nitko nije diskriminiram ni po kojoj osnovi, u kojem nema marginaliziranih, socijalno isključenih pojedinaca, potlačenih niti povlaštenih - opisuje Sara svoj ideal društva.
- Idealno bi bilo društvo u kojem pojedinci ne gledaju samo osobnu korist, nego i ispravnost svojih postupaka. Smatram da ne postoji taj propis, pravilo ponašanja ili bilo kakav društveni mehanizam koji će natjerati osobu da uistinu žrtvuje svoju korist za neki viši ideal. Takva promjena može doći isključivo iznutra i mora biti utemeljena na unutarnjem osjećaju za pravdu i ispravnost. Nažalost, čini mi se da u današnjem društvu, čiji bi moto mogao biti "ugrabi što možeš", ne postoji uopće svijest da je potrebno razvijati taj osobni osjećaj. - dodaje Boris.
Iako su oboje svjesni da je njihovo idealno društvo gotovo nemoguće, u teoriji, njihove struke trebale bi raditi na tome da napredujemo kao društvo. Uz silne korupcijske afere, slučajeve u kojima socijalni radnici zakonski ne mogu praktički ništa, i generalno stanje apatije u društvu, ni Sara ni Boris, nisu demotivirani za rad u Hrvatskoj.
- Trenutno stanje u državi, iako je temelj za daljnji razvoj, mene ne demotivira. Takvo stanje onemogućava da pojedinci ostvare svoja prava, eto to me najviše boli – nesenzibiliziranost države, sustava za one najranjivije koji najviše pate. Stoga bih mogla reći da me takvo stanje motivira da se borim za prava najslabijih. - kaže Sara.
- Problemi postoje, da, ali to ne znači da trebamo bježati od njih. Svatko je dio društva u kojem živi i zato mislim da je iznimno važno ne biti pasivan i aktivno pridonositi poboljšanju društva, svatko na svoj način. - rekao nam je Boris.
No ni Sara ni Boris ne žive u balonu. Svjesni su da ono što oni žele nije lagano, ali izabrali su profesije u kojima je bitno imati ideale, bez obzira na okolinu.
- Mislim da je tu ključan poziv kojeg osoba osjeća i kada to osjećate onda je teže izgubiti motivaciju, ideale i vrijednosti. - završila je Sara.