Ured Pučke pravobraniteljice u više je navrata na svojim stranicama isticao temu priziva savjesti, prava i obveze liječnika koji se pozovu na priziv, te zakonske nedorečenosti.
Što je to priziv savjesti?
Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi koje je temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i međunarodnim dokumentima, a u pružanju zdravstvene zaštite omogućen je nizom zakona iz područja zdravstva. Međutim, s obzirom da način osiguranja prava na zdravstvenu uslugu pacijenta pri pozivu na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika nije jasno pravno uređen, često dolazi do njegove zlouporabe na štetu pacijenata, a osobito pacijentica, upozorila je pravobraniteljica još 2019. godine.
Trebao bi postojati registar zdravstvenih radnika s prizivom
Kako bi se na najbolji način omogućilo poštivanje zajamčenih prava svih pojedinaca na priziv savjesti, ali i prava pacijenata na zdravstvenu uslugu, nužno je da Ministarstvo zdravstva pripremi potrebne zakonske izmjene kojima bi se onemogućio institucionalni priziv savjesti i jasno propisali načini obavještavanja pacijenata i poslodavca o odluci na priziv savjesti te upućivanja pacijenata drugom zdravstvenom djelatniku iste struke zbog ostvarivanja zdravstvene usluge. Uz nadležno ministarstvo, i same zdravstvene ustanove trebale bi voditi registar zdravstvenih radnika koji su izjavili priziv savjesti jer je, u takvim slučajevima, zaštita prava pacijenata na pravodobnu zdravstvenu uslugu na prvom mjestu, a potrebna je i sustavna kontrola zdravstvenih djelatnika u pridržavanju zakona.
U javnosti se o prizivu savjesti najviše govori u kontekstu odbijanja vršenja legalnog prekida trudnoće, koji nije uvijek dostupan, jer ga u nekim zdravstvenim ustanovama svi ginekolozi odbijaju izvršiti. Međutim, takav institucionalni priziv savjesti je nedopustiv, jer je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih osoba, u ovom slučaju pacijentica. Prema podatcima Ministarstva zdravstva u bolničkim zdravstvenim ustanovama u djelatnosti ginekologije i opstetricije priziv savjesti je izrazilo 188 specijalista i oko 120 medicinskih sestara/tehničara, odnosno primalja, dok prema preliminarnim rezultatima istraživanja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2018., više od polovice zdravstvenih djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja, tu zdravstvenu uslugu ne pruža zbog priziva savjesti.
Slučaj Jehovinih svjedoka i magistre farmacije koja je odbila izdati kontracepcijska sredstva
No, problem uskrate zdravstvene zaštite temeljem priziva savjesti veže se i uz druge slučajeve, primjerice pripadnika vjerske zajednice Jehovinih svjedoka kada su pravo na zdravstvenu skrb pokušali ostvariti u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. U jednom slučaju, pacijentica je odbila dati suglasnost za transfuziju krvi ukoliko bi došlo do komplikacija prilikom operativnog zahvata, zbog čega su se svi specijalisti-ortopedi Klinike za ortopediju pozvali na priziv savjesti te joj predložili da, ukoliko ustraje na odluci, pravo na zdravstvenu zaštitu ostvari u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Pitanje priziva savjesti aktualiziralo se krajem 2018. i u odnosu na magistre farmacije, nakon što je jedna od njih odbila ženi izdati kontracepcijska sredstva, a Povjerenstvo za etiku i deontologiju Hrvatske ljekarničke komore donijelo je odluku kako time nije prekršila etički kodeks, budući da nije bilo ugroze zdravlja i života pacijentice. Međutim, pravo na priziv savjesti ostvaruje zdravstveni djelatnik ili magistar farmacije individualno, pa ukoliko ljekarna primjerice ne može izdati određene preparate ili lijekove zbog priziva savjesti svojih djelatnika, to može dovoditi u opasnost zdravlje korisnika. Nadalje, s obzirom da svaka žena ima pravo slobodno odlučivati o svojim seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju, ima i pravo na korištenje kontracepcijskih sredstava.
Stoga, imajući na umu navedene konkretne slučajeve pozivanja zdravstvenih djelatnika na institut priziva savjesti, neophodno je da u svakom takvom slučaju njihove ustanove osiguraju uvjete sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Kodeksu medicinske etike i deontologije i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, a trebalo bi urediti i osiguravanje broja medicinskog osoblja koji se može pozvati na priziv savjesti, kako se ne bi dogodilo da se na njega pozovu svi zdravstveni djelatnici neke ustanove koji obavljaju pojedini zahvat, te ga na taj način onemoguće. Obveza je zdravstvenih djelatnika da o svom prizivu savjesti pravodobno obavijeste pacijenta te ga/ju upute drugom djelatniku iste struke, pa je to, kao i obavještavanje nadređenog odnosno poslodavca, potrebno detaljnije propisati. Posebice se to odnosi na rokove, kojih se potrebno pridržavati s obzirom na medicinske indikacije, jer zaštita prava pacijenata na pravodobnu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu mora biti na prvom mjestu.
Kojim zakonima je definiran priziv?
Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi spada u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene međunarodnim dokumentima, u prvom redu Općom deklaracijom o ljudskim pravima (članak 18.) Ujedinjenih naroda i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 9.). Značaj ove ljudske slobode ogleda se i u tome što većina demokratskih zemalja daje pojedincu legitimno pravo na priziv savjesti, odnosno dopušta mu da ne postupi po zakonu ili pojedinoj njegovoj odredbi koja propisuje ponašanje protivno njegovoj savjesti. Pri tome je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih.
Pravo na priziv savjesti najčešće se veže uz medicinu, ali i služenje vojnog roka te nošenje i uporabu oružja. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. ove Rezolucije, između ostalog, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju. Uz pobačaj i eutanaziju, pravo na priziv savjest često se koristi u postupcima potpomognutog suicida, medicinske oplodnje i sterilizacije.
U Republici Hrvatskoj sloboda savjesti i vjeroispovijedi te sloboda javnog očitovanja vjere ili drugog uvjerenja zajamčena je člankom 40. Ustava Republike Hrvatske. Pravo na priziv savjesti utvrđeno je nizom zakona iz područja zdravstva. Članak 20. Zakona o liječništvu (NN – 121/03 i 117/08) propisuje da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno izvijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke, a o pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.
Dakle, pozivajući se na priziv savjesti liječnik može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu, samo ako time ne ugrožava prava pacijenta. Kako ne bi ugrozio pravo pacijenta na zdravstvenu zaštitu, liječnik je dužan pravodobno ga obavijestiti o svojoj odluci o prizivu savjesti i uputiti drugom liječniku iste struke. Liječnik ne može odbiti pacijentu pružiti medicinsku uslugu pozivajući se na priziv savjesti ako se to kosi s pravilima struke, ako time uzrokuje trajne posljedice za zdravlje pacijenta te ako time ugrozi život pacijenta.
Pravo na priziv savjesti na identičan je način propisano člankom 3. stavkom 4. Zakona o sestrinstvu (NN – 121/03, 117/08 i 57/11) te člankom 26. Zakona o stomatološkoj djelatnosti (NN – 121/03, 117/08 i 120/09). Zakon o medicinskoj oplodnji (NN – 88/09, 137/09 i 124/11) u članku 38. propisuje da se zdravstveni i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju postupka medicinske oplodnje imaju pravo pozvati na priziv savjesti radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja te odbiti provođenje postupka medicinske oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku.