Brijanje, oksitocin, Kristellerov zahvat, vakuumsko izvlačenje djeteta – to je rutinski redoslijed koji u Srbiji čeka rodilje u mnogim bolnicama. Ginekolozi priznaju da rade „kao na traci“, a posljedice snose same žene. Istraživanje DW-a otkriva sustavne propuste i nehumano postupanje koje duboko traumatizira majke.
„Kažu: kad odeš u Betaniju, oprostiš se sa svojim dostojanstvom. Je li to normalno?“, govori jedna žena o iskustvu u novosadskoj rodilišnoj bolnici. Druga dodaje: „U mom selu više brinu o kravama nego što su liječnici brinuli o meni.“
Žene opisane u istraživanju DW-a prolaze kroz rutinske, invazivne postupke koji Svjetska zdravstvena organizacija ne preporučuje, osim ako postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev rodilje. Brijanje, klistir, oksitocin – sve se primjenjuje odmah po dolasku u rodilište, ubrzavajući porod, ali povećavajući bol i rizik za komplikacije.
„To je bilo toliko intenzivno i agresivno“, prisjeća se Stefani Š. iz Novog Sada. Nakon što joj je ubrizgan oksitocin, trudovi su postali gotovo neizdrživi. „Nisu mi rekli ništa, samo su mi zabili ruku i probušili vodenjak.“
Primjena oksitocina u rodilištima često nije medicinski nužna, već rezultat organizacijskih pritisaka. „Iskreno, i da odlučim ne davati indukciju, nemam kamo sa sljedećim ženama koje čekaju na ulazak u rađaonicu“, priznao je načelnik jednog novosadskog rodilišta, kako navodi psihologinja Biljana Stanković.
Nataša S. iz Rume opisuje Kristellerov zahvat i vakuumsko izvlačenje svoje bebe: „Liječnica je skakala po mom trbuhu, a dijete je dobilo otok na glavi. Idućih dana strahovala sam od ozbiljnih komplikacija.“
Podaci i dokumentacija rodilišta pokazuju nesklad i nemar. U Zdravstvenom centru Loznica navode da se nalijeganje na trbuh primjenjuje u 90 posto poroda, iako načelnik ne zna ni tko je autor tog podatka. Većina rodilišta vodi evidenciju netočno ili nepotpuno, a nadležni instituciji poput Instituta „Milan Jovanović Batut“ ne provjeravaju ni ne analiziraju te podatke.
I dok stručnjaci upozoravaju da bi indukcija i ubrzavanje poroda trebali biti iznimke, u praksi se često primjenjuju zbog manjka osoblja, pretrpanosti rodilišta i uhodane rutine. „Žene su u velikim rodilištima kao na traci“, objašnjava Jasmina Mihnjak, urednica Roditeljskog portala „Svijet za nas“.
Psihološka i fizička trauma žena je dugotrajna. Stefani se i mjesecima nakon poroda trese kad prođe pored rodilišta u kojem je rođena njezina beba. Jelena P. iz Beograda je nakon dva mjeseca otišla pogledati svog liječnika u oči i pitala: „Je li 2023. godine normalno da žena preživi ono što sam ja preživjela?“ Liječnik je slegnuo ramenima: „Najbolje je da taj slučaj zaključate u ladicu.“
I dok Srbija sada ima nacionalni vodič za prirodni porod, čija je svrha regulirati zastarjele prakse i zaštititi prava pacijentica, stručnjaci upozoravaju da će njegova primjena zahtijevati vrijeme i resurse. Stanje u rodilištima pokazuje koliko teško pretrpan sustav utječe na tijek poroda i zašto žene i dalje plaćaju najveću cijenu.